Obiteljska posveta Presvetim Srcima

Ljubav i žrtva br. 7

Sv. Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Crnoj Gori. Potječe iz hrvatske katoličke obitelji snažne vjere. Sa 16 godina stupio je u sjemenište venecijanskih kapucina u Udinama. Za svećenika je posvećen 20. rujna 1890. u Veneciji. Bio je uvjeren da ga je Bog pozvao, da kao svećenik djeluje medu kršćanima pravoslavne vjere za njihov povratak u katoličko jedinstvo. Ali, nije imao fizičkih sposobnosti za takvo poslanje. Boravio je, kao marljivi ispovjednik u nekoliko samostana. Konačno, 1909. g. namješten je u Padovi, gdje je ostao sve do svoje smrti. Njegova sobica za ispovijedanje ubrzo je postala stjecište pokornika iz svih društvenih staleža. Bio je čovjek bezgranične dobrote. Pokornicima je davao male pokore, a da bi ih nadopunio, sam je noću provodio duge sate u molitvi. Želeći umrijeti na poprištu svoje službe, ispovijedao je usprkos staračkoj dobi i uz teške patnje svoje bolesti sve do predvečerja svoje smrti, koju je spremno i vedro dočekao s Marijinim imenom na usnama, ujutro 30. srpnja 1942.

Tri čudesna događaja službeno su priznata od Crkve i, poslije određenih kanonskih postupaka, proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI., a svetim 16. listopada 1983. po papi Ivanu Pavlu II.

Štovanje sv. Leopolda se naglo proširilo po cijelome svijetu s obilnim plodovima vjere i ljubavi

Ljubav i žrtva br. 16

Pobožnost Srcu Marijinu je među najraširenijima u Katoličkoj Crkvi u posljednjem stoljeću zahvaljujući iznad svega poticajima Fatimskih ukazanja i posvetama svijeta i Crkve Srcu Marijinu koje su mnoge pape učinili. Pa ipak, ta pobožnost koja ima svoje korijene u Novom Zavjetu, se razvijala tokom cijele povijesti Crkve a postala je javna u 17. stoljeću zahvaljujući iznad svega sv. Ivanu Eudesu. Sv. Ivan Eudes je napisao kapitalno djelo u povijesti katoličke tradicije o Srcu Marijinu koje ima više tisuća stranica, Coeur admirable. Djelo je odveć veliko i nije prikladno za pučku pobožnost. između ostalog jer raspravlja i o složenim teološkim problemima. Pa ipak u Coeur admirable se nalaze razmatranja, molitve pobožnost i meditacije koje je svetac pisao na čast Srca Marijina.

Duhovni sinovi sv. Ivana, Eudisti su u više pokušaja i izdanja širili pobožnost njihova utemeljitelja Srcu Marijinu. Tako i F. Lebesconte, u knjizi Le coeur de Marie d' apres saint Jean Eudes, objavljenoj s imprimaturom od 28. 11. 1945. A. Leclerca u Parizu. Autori ove knjige služili su se Lebesconteovim djelom u sastavljaju devetnice na čast Srca Marijina s tekstovima sv. Ivana Eudesa. Došli su i do dijelova Coeur admirable koji se odnose na pobožnost. Skupljali su i druge svetačke molitve i tekstove koji govore o pobožnosti Srcu Marijinu te došli na ideju da urede ovu malu knjižicu kao jedan priručnik pobožnosti Srcu Marijinu.

Mali put br. 7

Čašćenje svetih Rana Isusovih spada među prve pobožnosti u kršćanstvu. To čašćenje je započela na Veliki petak Isusova Majka Marija. U prošlom stoljeću (1867.) ukazala se Presveta Djevica kao Majka Božja od Sedam Žalosti službenici Božjoj Mariji Marti Chambon i rekla: Prvi put sam promatrala Rane dragoga Sina, kad je Njegovo Tijelo bilo položeno u moje ruke... Ja sam razmatrala Njegove boli i nastojala sam, da prijeđu u moje Srce... Gledala sam Njegove božanske noge, jednu za drugom, odatle sam prešla s Srcu, gdje sam vidjela onu veliku Ranu, najdublju za moje majčinsko Srce... Sedam je mačeva u mom Srcu, zato treba štovati svete Rane moga Božanskoga Sina po mom Srcu.

Kod mnogih Svetaca i pobožnih osoba čašćenje Rana Isusovih povezano je sa cjelovitom pobožnošću Isusovoj Muci. Brojni stigmatizirani Sveci, počevši od svetog Franje Asiškog do sluge Božjega kapucina Patra Pia, u naše dane, bili su nosioci Isusovih Rana ne kao ukrasa - nego kao znaka supatnje s Kristom, a to je vrhunsko štovanje Isusovih Rana.