Knjige

Objava Božjeg Milosrđa po bl. s. Faustini Kowalskoj

Na početku 20. stoljeća, u vremenu atoma i holokausta, svemirskih uzleta, ali i padova, moralnih vrednota, kulta tehnologije i novca, bluda i droge, kriminala protiv života, usamljenosti i lutanja čovjeka.

Gospodin nas preko ponizne odabranice, časne sestre Marije Faustine Kowalske potiče na spoznanje poznate, ali ipak zaboravljene istine naše vjere; "Božje milosrdne ljubavi prema čovječanstvu." Daje nam nove oblike pobožnosti Božanskom milosrđu koja bi trebala dovesti do ponovnog povjerenja u neizmjernu ljubav Boga prema čovjeku. Cijelo poslanje s. Faustine sadržano je u dnevniku kojega je vodila četiri godine prije svoje smrti na izričiti zahtjev našega Gospodina. U ovom djelu donosimo najhitnije detalje za upoznavanje, prihvaćanje i širenje ove pobožnosti.

"Izlit ću ocean milosti na duše koje će se približiti Mojemu Milosrđu, jer je tako veliko da kroz cijelu vječnost ne bi mogao njegove dubine ni nebeski ni ljudski razum dokučiti...!" "...Čovječanstvo neće naći mir dok se ne približi tome izvoru"

Glas iz čistilišta br. 5

Razmatrati o istinama Čistilišta u svjetlu Crkvene nauke jest izvor velike dobiti u duhovnom životu. Takva meditacija obogaćuje u smislu upoznavanja Boga u novom svjetlu i mogućnost da se otkrije zvanje. Bog ne podnosi mlakost, namještaljke, ni kompromise sa svijetom.

Meditacija pomaže kršćaninu da otkrije čistoću ljubavi i nakane, te ga vodi ka sve većoj i žarčoj ljubavi prema Bogu i živoj želji da se što prije sastane sa Njim. Uz to proširuje horizonte ljubavi kod kršćanina, te ga čvrsto vodi prema samilosti za duše u Čistilištu, kako ih naziva sv. Veronika Giuliani - “zaboravljene duše”.

Zar zaista te siromašne duše u svojoj boli nemaju pravo na posebnu pažnju i bratsku ljubav, toliko puta naglašavanu u Isusovim prispodobama? Sjetimo se “milosrdnog Samaritanca”: zar nas tu Isus ne poziva na trajnu i djelotvornu ljubav za pomoć tim dušama u nevolji, po našim molitvama i žrtvama.

U to je bila uvjerena i sv. Terezija od Djeteta Isusa, te je svaku večer izmolila šest Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu za duše u Čistilištu.

Mnogobrojni su primjeri svetaca koji su bili pozvani na poseban način, da se mole za te duše. Posebno se povezuje s tim žrtvama i molitvama sv. Katarina iz Genove (1447.-15 lO.g.); njezin “Elaborat o dušama u Čistilištu” predstavlja divan primjer upotpunjenog mističnog života i iskustva. Ona upoznaje najdublje boli duša u Čistilištu.

Glas iz Čistilišta br. 4

Razmatrati o istinama Čistilišta u svjetlu Crkvene nauke jest izvor velike dobiti u duhovnom životu. Takva meditacija obogaćuje u smislu upoznavanja Boga u novom svjetlu i mogućnost da se otkrije zvanje. Bog ne podnosi mlakost, namještaljke, ni kompromise sa svijetom.

Meditacija pomaže kršćaninu da otkrije čistoću ljubavi i nakane, te ga vodi ka sve većoj i žarčoj ljubavi prema Bogu i živoj želji da se što prije sastane sa Njim. Uz to proširuje horizonte ljubavi kod kršćanina, te ga čvrsto vodi prema samilosti za duše u Čistilištu, kako ih naziva sv. Veronika Giuliani - “zaboravljene duše”.

Zar zaista te siromašne duše u svojoj boli nemaju pravo na posebnu pažnju i bratsku ljubav, toliko puta naglašavanu u Isusovim prispodobama? Sjetimo se “milosrdnog Samaritanca”: zar nas tu Isus ne poziva na trajnu i djelotvornu ljubav za pomoć tim dušama u nevolji, po našim molitvama i žrtvama.

U to je bila uvjerena i sv. Terezija od Djeteta Isusa, te je svaku večer izmolila šest Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu za duše u Čistilištu.

Mnogobrojni su primjeri svetaca koji su bili pozvani na poseban način, da se mole za te duše. Posebno se povezuje s tim žrtvama i molitvama sv. Katarina iz Genove (1447.-15 lO.g.); njezin “Elaborat o dušama u Čistilištu” predstavlja divan primjer upotpunjenog mističnog života i iskustva. Ona upoznaje najdublje boli duša u Čistilištu.

Ljubav i žrtva br. 16

Pobožnost Srcu Marijinu je među najraširenijima u Katoličkoj Crkvi u posljednjem stoljeću zahvaljujući iznad svega poticajima Fatimskih ukazanja i posvetama svijeta i Crkve Srcu Marijinu koje su mnoge pape učinili. Pa ipak, ta pobožnost koja ima svoje korijene u Novom Zavjetu, se razvijala tokom cijele povijesti Crkve a postala je javna u 17. stoljeću zahvaljujući iznad svega sv. Ivanu Eudesu. Sv. Ivan Eudes je napisao kapitalno djelo u povijesti katoličke tradicije o Srcu Marijinu koje ima više tisuća stranica, Coeur admirable. Djelo je odveć veliko i nije prikladno za pučku pobožnost. između ostalog jer raspravlja i o složenim teološkim problemima. Pa ipak u Coeur admirable se nalaze razmatranja, molitve pobožnost i meditacije koje je svetac pisao na čast Srca Marijina.

Duhovni sinovi sv. Ivana, Eudisti su u više pokušaja i izdanja širili pobožnost njihova utemeljitelja Srcu Marijinu. Tako i F. Lebesconte, u knjizi Le coeur de Marie d' apres saint Jean Eudes, objavljenoj s imprimaturom od 28. 11. 1945. A. Leclerca u Parizu. Autori ove knjige služili su se Lebesconteovim djelom u sastavljaju devetnice na čast Srca Marijina s tekstovima sv. Ivana Eudesa. Došli su i do dijelova Coeur admirable koji se odnose na pobožnost. Skupljali su i druge svetačke molitve i tekstove koji govore o pobožnosti Srcu Marijinu te došli na ideju da urede ovu malu knjižicu kao jedan priručnik pobožnosti Srcu Marijinu.

Montfortska duhovnost br. 8

Sv. Ljudevit bi htio da vjernik koji se posveti bude spreman na ustrajni i svakodnevni rad i napor u življenju posvete, koja postaje škola duhovnosti koja vodi do svetosti. Svetac govoreći duši o posveti kaže: I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svog života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. (Mt 1)

Vježbe priprave na posvetu, kako ih je zamislio sv. Ljudevit, su sklad meditacija i molitve koje za cilj imaju isprazniti dušu od duha svijeta i same sebe kako bi se po Mariji ispunila Isusom. Koliko vjernik više i predanije u nutrini pristaje na posvetu, nastoji oko priprave i življenja posvete, toliko će se više i duhovno obogatiti.

Svetac predlaže da vjernik nakon obavljanja čina posvete svakodnevno je obnavlja kratkim obrascem: Sav sam tvoj, i sve moje pripada tebi, moj Ijubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci, te da svake godine ponovi put priprave na posvetu. To znači da je Montfort bio svjestan da su priprava i čin posvete sjeme bačeno u zemlju, koje da izraste treba vrijeme i njegu. O tome govori i sam sv.Ljudevit na kraju Marijine tajne, gdje uspoređuje posvetu sa stablom života koje će u svoje vrijeme donijeti plod, a to je sam Isus Krist.

Ljubav i žrtva br. 30

Među raširenijim pobožnostima u Katoličkoj Crkvi je svakako i pobožnost Muci, Ranama i Križu Kristovu. Ne radi se o jednoj pobožnosti među mnogima, nego je ta uzdignuta u Crkvi na posebno mjesto i nalazi se u središtu objave zbog bitne povezanosti Muke s događajem Uskrsnuća Isusova. Brojni su crkveni dokumenti koji o tome pišu a među njima i Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji kojeg je izdala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2000. godine u Rimu. Pobožna i svetačka tradicija jednodušno daju prvorazrednu vrijednost razmatranjima i drugim različitim oblicima pobožnosti Muci Kristovoj jer je u njoj ljubav Božja dosegla vrhunac svog izražaja i ostvarenja. Pobožnost Muci Kristovoj je usko i bitno sjedinjenja sa spomen-činom svete euharistijske Isusove žrtve i proslave. Sveci jednodušno uče, pobožnost Muci Kristovoj je učinkovita za obraćenje i posvećenje, te postaje put suobličenju s Isusom Kristom sve do dostignuća savršenstva slobode djece Božje i vršenja volje Božje u ljubavi. Kao potvrdu tome donosimo jedno lijepo svjedočanstvo sv. Ivana Marije Vianneya: «U podnožju Križa Isusova učimo što je grijeh, kakva je cijena našoj duši i kolika je ljubav jedinoga Boga prema ljudima. Nađimo se stoga često u podnožju Križa i iznesimo svoje srce Isusu. Spoznati ćemo što je Bog učinio za nas i što mi moramo učiniti za njega. Pođimo često podno Križa i vidjeti ćemo ovdje ključ koji nam je otvorio Nebo i zatvorio Pakao».