Knjige

(spasi dušu svoju, dok još možeš)

Autora knjige (oh, koje li sreće!) poznajem od malih nogu, rado se prisjećam kako je već s dvije godine zajedno s majkom ljupko pjevušio: »Da sam ptica i da imam krila, ja bi cijelu Bosnu preletila«, blaženo mašući tananim ručicama i gledajući u nebo iznad Zagreba, praveći se da nije u Zagrebu. Neobično sam počašćen mogućnošću da iskažem svoju najdublju zanesenost ovim sub-literarnim književnim uratkom, bez obzira na poneke minorne dvojbe koje su gotovo kolonoskopskom preciznošću penetrirale u moje biće dok sam u pustim insomnijama meditirao nad emocijama teksta, otkrivajući jednu za drugom sivu nijansu te tankoćutne duše što se prelijeva duhovnim prostorom u svojoj kadšto bolnoj, kadšto euforičnoj melankoliji. Taj šarmantan, bezbolan sarkazam i biorazgradiv cinizam, taj veleistančan humor, ta tek fragmentarno naznačena sjeta, pa opet energično izražena kritika postegzistencijalne Istine u troznačnim argumentima humanoidnosti, što ostade još u naznakama nekim u ovo praskozorje Ništavila… Nevjerojatno! Toliko iznutra poetski turbulentno, koliko benigno neurotično izvana. Čudesno animirajući nimalo kolokvijalno opisuje mikrosvijet u svijetu, emocionalni kolorizam i duhovnu dualnost patnje u samoj jezgri patnji, neizrecivi smisao u varijablama besmislenosti, suspektnu oazu u pustinji i sve to vice versa. Toliko srčano, eruptivno, abdominalno temperaturno, da djeluje nestvarno. Koja šteta da će sasvim sigurno tek posthumno biti počašćen nazivom nekoga perifernog trga, prekrivena mnogom nekošenom travom za nuždu doga, terijera, labradora, negdje tamo u negdašnjoj Federaciji. Sit transit gloria mundi! Ali dragi nam autor ne posustaje, dok u njemu hipertenzija bije. Čitajmo, dok nam oči mogu izdržati svjetlost velebne slike nedostižnih krajolika duha. Razmatrajmo, dok nam srce smjelo ne obavi naporan put do peta i natrag. Djelujmo, dok još nismo čipirani u zdrav mozak. Dok ne podlegnemo pansvjetskoj urtikarniji uzrokovanoj klerikalnim modernizmom. Dijelimo se stečenom mudrošću toga premilog pisca, nepopravljiva barda revolucije milosrdne ljubavi prema svima, pa i nadasve prema onima koji ne dostižu tu misao tako svježu, a tako antičku u svojoj bîti. Djelo pročitah u jednom dahu, zamrznutu u iskrenu divljenju tijekom tri tjedna. Uistinu, pater Normabelije smiruje vulkane rastresenosti i burne konzekvencije literarnog promiskuiteta, prakticirana s ovosvjetskom beletristikom apsurda. Korim ga ipak zbog baršunaste nedorečenosti, kroz koje se, predmnijevam, probija trun straha i brvno nesigurnosti, jer »naša stvar« nije cosa nostra. No ipak znadem s kolikom indignacijom odbacuje osudu bilo koga, osim sebe, mizerije. U ofanzivu, gospodine! Zbori! Pjevaj! Sviraj violončelo zubima čak, ako znadeš i hoćeš, o junače neafirmiranih tendencija u ovome blasfemičnom univerzumu jadne kvazireplike rokoko baštine u umjetnostima što to više nisu i ne mogu biti! Uz tebe sam makar ja, ako ne i još nas dvoje-troje sličnih osobnosti nedoraslih malicioznostima svijeta, neistraženih ambisa duhovnosti, nevelikih, nerezerviranih i nekonvencionalnih empatika! Uči nas. Prekoravaj nas. Uzdiži nas na mjesece gdje nećemo sresti Maloga, već Velikog Princa. Jedinog poštovatelja naših neobilježenih grobnica, u kojima želi razvaliti mramore i izići u eksploziji uskrsnuća.

o. Marko Glogović