Pobožnosti

Mali put br. 7

Čašćenje svetih Rana Isusovih spada među prve pobožnosti u kršćanstvu. To čašćenje je započela na Veliki petak Isusova Majka Marija. U prošlom stoljeću (1867.) ukazala se Presveta Djevica kao Majka Božja od Sedam Žalosti službenici Božjoj Mariji Marti Chambon i rekla: Prvi put sam promatrala Rane dragoga Sina, kad je Njegovo Tijelo bilo položeno u moje ruke... Ja sam razmatrala Njegove boli i nastojala sam, da prijeđu u moje Srce... Gledala sam Njegove božanske noge, jednu za drugom, odatle sam prešla s Srcu, gdje sam vidjela onu veliku Ranu, najdublju za moje majčinsko Srce... Sedam je mačeva u mom Srcu, zato treba štovati svete Rane moga Božanskoga Sina po mom Srcu.

Kod mnogih Svetaca i pobožnih osoba čašćenje Rana Isusovih povezano je sa cjelovitom pobožnošću Isusovoj Muci. Brojni stigmatizirani Sveci, počevši od svetog Franje Asiškog do sluge Božjega kapucina Patra Pia, u naše dane, bili su nosioci Isusovih Rana ne kao ukrasa - nego kao znaka supatnje s Kristom, a to je vrhunsko štovanje Isusovih Rana.

Ljubav i žrtva br. 43

Već me odavna Isus potiče, da napišem nekoliko riječi za Njegove svećenike: Evo stojim na vratima i kucam (Otk 3,20). Talijanski kler primio je ove stranice od srca, bratski, zanosno. Toliki biskupi i starješine redova jednodušno pohvališe ovu knjižicu. Toliko se svećeničkih duša preobrazilo - osvojilo ih je Isusovo Srce... Prvo se izdanje razgrabilo u nekoliko mjeseci, drugo u nekoliko tjedana. Knjižica je već prevedena na francuski, poljski, engleski, njemački, španjolski, madžarski, slovenski, hrvatski... drugi se prijevodi pripremaju... Tko ne vidi kako Isus prolazi blagoslivljajući? Njemu, jedinome i pravome autoru ovih stranica, neka je hvala, Njemu samome neka je sva čast. Neoskvrnjena Djevica, radost i utjeha svakog svećenika, neka otvori put do duša ovom trećem popravljenom i dotjeranijem izdanju. Ona neka blagoslovi pisca i čitatelje, i neka što prije svi svećenici, kako Isus želi, postanu poklonici i apostoli Njegovog presvetog Srca.

Iz uvoda

Ljubav i žrtva br. 7

Sv. Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Crnoj Gori. Potječe iz hrvatske katoličke obitelji snažne vjere. Sa 16 godina stupio je u sjemenište venecijanskih kapucina u Udinama. Za svećenika je posvećen 20. rujna 1890. u Veneciji. Bio je uvjeren da ga je Bog pozvao, da kao svećenik djeluje medu kršćanima pravoslavne vjere za njihov povratak u katoličko jedinstvo. Ali, nije imao fizičkih sposobnosti za takvo poslanje. Boravio je, kao marljivi ispovjednik u nekoliko samostana. Konačno, 1909. g. namješten je u Padovi, gdje je ostao sve do svoje smrti. Njegova sobica za ispovijedanje ubrzo je postala stjecište pokornika iz svih društvenih staleža. Bio je čovjek bezgranične dobrote. Pokornicima je davao male pokore, a da bi ih nadopunio, sam je noću provodio duge sate u molitvi. Želeći umrijeti na poprištu svoje službe, ispovijedao je usprkos staračkoj dobi i uz teške patnje svoje bolesti sve do predvečerja svoje smrti, koju je spremno i vedro dočekao s Marijinim imenom na usnama, ujutro 30. srpnja 1942.

Tri čudesna događaja službeno su priznata od Crkve i, poslije određenih kanonskih postupaka, proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI., a svetim 16. listopada 1983. po papi Ivanu Pavlu II.

Štovanje sv. Leopolda se naglo proširilo po cijelome svijetu s obilnim plodovima vjere i ljubavi

Vjerovanje apostolsko

Po nauku svetog Franje Saleškog

Poštovani čitatelju imaš u ruci jednu malu, ali vrijednu knjižicu. Ona je djelo p. Josipa Tissotia, generalnog upravitelja družbe misionara svetog Franje Saleškoga, koji je umro prije više od jednog stoljeća, 2. 08. 1894. Knjižica p. Tissotia je u prvoj polovini dvadesetog stoljeća u cijeloj katoličkoj Crkvi postigla dosta veliki uspjeh, izlazila u više izdanja i prevedena je na mnoge jezike. Izvorno je napisana na francuskom jeziku. Mi smo slučajno došli do 6. talijanskog izdanja i preveli ga na hrvatski jezik.

Sveti Franjo Saleški, a i njegov duhovni sin p. Josip, na jedan gotovo neponovljiv način vode dušu u otajstveni svijet duhovnog života do onih dubina gdje pogreške, nesavršenosti i sami grijesi, ne gubeći ništa od njihove rugobe, mogu biti veliki poticaj za rast u duhovnom životu, pogotovu u poniznosti i povjerenju u Božje milosrđe, te zagovor Blažene Djevice Marije. Knjiga je pisana prije sto godina, pa se to odmah i primijeti po njenom stilu, ali sadržaj ostaje trajno aktualan i može pomoći mnogima da dublje i bolje shvate jednu od najtežih problematika čovjeka i jedan trajni problem koji se javlja u duhovnome životu, sve do vrhunaca mistike i svetosti.

Ova knjižica nas na jednostavan i dubok način uči mudrosti. Neka njeno objavljivanje pomogne svim vjernicima u rastu sinovskog pouzdanja u Boga i Majku Božju.