Sveti Leopold Bogdan Mandić

Ljubav i žrtva br. 7

Sv. Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Crnoj Gori. Potječe iz hrvatske katoličke obitelji snažne vjere. Sa 16 godina stupio je u sjemenište venecijanskih kapucina u Udinama. Za svećenika je posvećen 20. rujna 1890. u Veneciji. Bio je uvjeren da ga je Bog pozvao, da kao svećenik djeluje medu kršćanima pravoslavne vjere za njihov povratak u katoličko jedinstvo. Ali, nije imao fizičkih sposobnosti za takvo poslanje. Boravio je, kao marljivi ispovjednik u nekoliko samostana. Konačno, 1909. g. namješten je u Padovi, gdje je ostao sve do svoje smrti. Njegova sobica za ispovijedanje ubrzo je postala stjecište pokornika iz svih društvenih staleža. Bio je čovjek bezgranične dobrote. Pokornicima je davao male pokore, a da bi ih nadopunio, sam je noću provodio duge sate u molitvi. Želeći umrijeti na poprištu svoje službe, ispovijedao je usprkos staračkoj dobi i uz teške patnje svoje bolesti sve do predvečerja svoje smrti, koju je spremno i vedro dočekao s Marijinim imenom na usnama, ujutro 30. srpnja 1942.

Tri čudesna događaja službeno su priznata od Crkve i, poslije određenih kanonskih postupaka, proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI., a svetim 16. listopada 1983. po papi Ivanu Pavlu II.

Štovanje sv. Leopolda se naglo proširilo po cijelome svijetu s obilnim plodovima vjere i ljubavi