• 0 Items - 0,00
    • Nema proizvoda u košarici

Duhovnost

Bog ili ništa

30,00

Razgovor o vjeri


Knjiga vrlo bliskog suradnika pape Franje, trenutnoga pročelnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, istinska je uspješnica koja je već prevedena na dvadesetak svjetskih jezika.
U ekskluzivnome razgovoru kojega je Kardinal dao priznatome stručnjaku za vatikanske i crkvene prilike Nicolasu Diatu, on vrlo angažirano i duboko duhovno dotiče teme o suvremenoj Crkvi, o papama, Rimu, o suvremenom svijetu, Africi, Zapadu, moralu, istini i zlu, a u svemu tome uvijek je riječ o Bogu.
„Kardinal Robert Sarah ima izvanredan životopis iako je sam uvjeren da mu je život posve običan. Kardinal Robert Sarah je Bogu pratitelj, čovjek milosrđa i opraštanja, čovjek šutnje, dobar čovjek (…) I ako bi trebalo zapamtiti samo jedan odlomak ove knjige, onda je to nedvojbeno kardinalovo pouzdanje, koje s odnosi na trenutak kad se činilo da mu nikako neće biti moguće preuzeti biskupsku službu, zbog svih političkih, gospodarskih i društvenih teškoća u Gvineji. Nato je Robert Sarah otišao na samotno mjesto, daleko od buke i bijesa, da bi se usredotočio na Boga, posteći nekoliko dana bez hrane i vode, drugujući jedino s euharistijom i Biblijom. U tome činu je sva osobnost dječaka iz Ourousa, kojega su vodili misionari Duha Svetoga. I ni u čemu drugom. Njegova poruka se zaista poklapa s porukom Pavla VI., koji se 1970. nije bojao ustvrditi: 'Svatko treba učiti moliti istodobno u sebi i iz sebe. Kršćanin bi se trebao naučiti osobnoj molitvi. Svaka duša je hram. Ulazimo li u hram svoje savjesti da bismo se klanjali Bogu, koji je u njoj prisutan? Hoćemo li biti prazne duše, iako smo kršćani, ispražnjene duše, koje zaboravljaju otajstveni i neizrecivi susret, djetinji i zanosni dijalog, što nam ga se Bog, Bog jedan u trima osobama, udostojao prućiti u našoj nutrini?' (…) Poput monaha, i on je svjestan da su jednoličnost i ponavljanje dana koji prolaze skriveno utočište za nepatvoreni susret s Bogom. Koliko li mu je puta tijek života potvrđivao da ga Bog čeka uvijek malo dalje…“ piše o ovoj iznimnoj knjizi kardinal Josip Bozanić.

Dječak koji je susreo Isusa

18,32

Segatashya iz Kibeha


Ovo je najveća priča koja do sada nije bila ispričana, priča o dječaku kojemu se ukazivao Isus i koji se usuđivao postavljati Isusu razna pitanja koja zaokupljaju čovječanstvo već više od dvije tisuće godina.
Dječak se zvao Segatashya. Bio je nepismen pastir, rođen u siromašnoj poganskoj obitelji u jednom od najzabačenijih dijelova Ruande. Nikada nije išao u školu, nikada nije ni vidio Bibliju niti je ikada kročio nogom u crkvu. Jednog ljetnog dana 1982., dok se odmarao pod jednim drvetom, čuo je snažan i divan glas, koji mu je rekao da je on Isus i upitao ga bi li krenuo u misiju u kojoj bi govorio čovječanstvu o tome kako može doći u Raj. Segatashya je bio iznenađen i istodobno ushićen. Rekao je Isusu da hoće, ali pod uvjetom da mu Isus odgovori na sva njegova pitanja – o vjeri, vjeroispovijesti, smislu života, Raju i Paklu. Isus je pristao pa je dječak Segatashya krenuo na jedno od najčudesnijih putovanja u modernoj ljudskoj povijesti. Često su ga optuživali da je šarlatan, a ponekad bi ga i pretukli, ali su njegovo nevino srce i moćna duhovna mudrost osvojili i najciničnije kritičare. Ubrzo je taj dječak, koji nije znao ni čitati ni pisati, počeo raspravljati o teologiji sa znanstvenicima te davati savjete svećenicima, veleposlanicima, biskupima i predsjednicima država. Postao je toliko popularan u Ruandi da je Katolička crkva odlučila istražiti njegovu priču. Svi liječnici i psihijatri koji su ga pregledavali i ispitivali potvrdili su da svjedoče čudu. Zahvaljujući riječima i jednostavnim istinama koje je taj nepismeni dječak prenosio ljudima, gdje god bi došao i govorio, tisuće se ljudi obraćalo.
Prije njegove smrti u genocidu u Ruandi 1994.g., Osam je godina putovao po više afričkih zemalja, razgovarao s Isusom i pitao ga ono što svi mi želimo znati: Zašto smo stvoreni? Zašto moramo patiti? Zašto se nesreće događaju dobrim ljudima? Kada će biti kraj svijeta? Postoji li život poslije smrti? Kako možemo doći u Raj? Odgovori na ova i mnoga druga životno važna pitanja nalaze se upravo u ovoj knjizi, koja donosi neobičnu životnu priču dječaka Segatashye.

Gospa Kibeška

17,92

Marija govori svijetu iz srca Afrike


Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmeroma djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, a isto se dogodilo i vidiocima na ostalim mjestima ukazanja kao što su Fatima i Lurd. No, čuda u tome malenom selu događala su se jedno za drugim pa su desetci tisuća Ruanđana odlazili u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima. Godinama su nebrojeni promatrači gledali Djevicu Mariju i Isusa kako govore preko osam vidioca o Božjoj ljubavi, prenoseći poruke za koje su tvrdili da nisu namijenjene samo Ruanđanima nego i cijelome svijetu.
Marija je poslala poruku vladi i crkvenom vodstvu u kojoj ih savjetuje kako zaustaviti nacionalnu mržnju koja je bujala u njihovoj zemlji. Upozorila ih je da će se Ruanda pretvoriti u „rijeku krvi“, zemlju neizreciva krvoprolića, ako ljubav ubrzo ne obuzda mržnju. Neki su poglavari slušali, ali ih je vrlo malo povjerovalo. Proročanska i apokaliptična upozorenja tragično su se obistinila tijekom sto strašnih dana okrutnog krvoprolića i masovnog ubijanja. Poslije genocida i dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. No, priča o Gospi još je uvijek nepoznata široj javnosti.

Pravo lice padre Pija

17,92

Život i spomen


Pred zatvorenim crkvenim vratima stoji zbijena i pozorna gomila. Oni koji su bliže izvješćuju ostale: „Čujem zveket ključeva!“ U isti mah mnoštvo je pohrlilo prema crkvi. Vrata su se otvorila… Kao da je brana popustila. Zaprepaštena, izgurana, izgažena… zgnječena, zaostala sam daleko otraga dok je gomila vikala, vrištala, žestoko se probijala… Svatko je na sve moguće načine nastojao biti prvi. Zavladao je takav metež da se sakristana jedva čulo: „Pogani! Bitange! Nitkovi! Bijednici! Pričekajte! Za ime Božje! Jeste li kršćani ili zvijeri?“
Što drugo očekivati? Jadnik se morao služiti oštrim riječima, ali mu to i nije pomoglo! Molim svoje čitatelje da se ne sablažnjavaju prebrzo. U Apuliji smo, ali odite na Siciliju pa ćete vidjeti! Napokon ulazim. Bole me noge i ruke. Gdje su sada one furije od maloprije? Oko oltara svetoga Franje… vidim samo skrušena lica, usne u molitvi, ponizan i sabran narod. Cilj je postignut. Nema više potrebe za nasilnim strategijama… Nitko se ne može pomaknuti. Stisnuti kao sardine… stojimo tako dva sata, potpuno nepokretni… S užasom pitam što rade ljudi kojima pozli? A ne, kažu, nikome ne pozli. Mislim da je već to divno čudo!
To i tišina. Vjerujete li da se tijekom cijele svete Mise padre Pija, koja traje… sat i četrdeset pet minuta… moglo čuti muhu? Onaj tko poznaje ponašanje Talijana… ne može se načuditi toj savršenoj tišini. Ona im služi na čast – mlađi i gorljivi ljudi imaju fine antene za hvatanje nadnaravnog. I, ako im ponekad i nedostaje primjereno izražavanje, katolički osjećaj obično ih ne vara pa oni koje oni za života proglase svecima zavrjeđuju našu pozornost. U tome se trenutku više pouzdajem u svoje pobožne i razuzdane furije negoli u osobe duboke pobožnosti, pa ću na njihovu licu, kao na zrcalu… pratiti učinke svete Mise padre Pija.
A on je još u sakristiji. Dolazi njegova predstraža sastavljena od njegovih „duhovnih sinova“ koji prave tunel u zbijenoj živoj masi oko oltara. Tek sam tada uspjela uočiti krajnji cilj prijašnjeg stampeda. Svi su željeli stati što bliže… ne bi li mu dotaknuli habit, poljubili ruku ili „izmamili“ blagoslov.

Abeceda života

17,25

Komentar evanđelja godina B


Ovo nije klasičan komentar nedjeljnih propovijedi. Ovdje nećete naći egzegetske analize, duboka teološka promišljanja, ova knjiga nije namijenjena stručnjacima. Autor nam, na sebi karakterističan način, približava živu Riječ koja gori, dira, pogađa i ostavlja traga. Stoga ovu knjigu toplo preporučamo svima onima koji su žedni punine, potrebiti dodira, puni rana i strahova... jer Riječ govori, dira i liječi svakoga tko njoj povjeruje. Ne bojte se, nije teško, otvorite svoje srce i pustite da vas napuni, ohrabri i povede. Put je dug i naporan, ali sa spoznajom da nismo sami, da je On dio našega hoda i naše patnje sve poprima drugačiji ton.

Teotim

15,93

Rasprava o Božjoj ljubavi


U ovoj knjizi sv. Franjo Saleški analizira naše intelektualne sposobnosti i prikazuje ljubav kao savršenstvo duha, a ljubav kojoj je cilj Bog kao savršenstvo ljubavi. Proučavajući potom sastavne djelove toga jedinstva između Boga i duše, on govori o tome kako nastaje nebesko rađanje božanske ljubavi i prati je sve do njezina vrhovna rascvjeta u rajskoj slavi i blaženstvu. Iza toga, svetac niže opasnosti koje prijete toj ljubavi u nama, kao i uzroke radi kojih ona propada, te im suprotstavlja vježbe koje su kadre da je sačuvaju i povećaju. U daljnjem toku rasprave on luči različite vrste ljubavi koje mi možemo imati prema Bogu i pokazuje, kakve posljedice prema Bogu i prema bližnjemu povlači za sobom zapovijed ljubavi koja je zapisana u evanđelju. Svoje izlaganje svetac zaključuje tvrdnjom, da je ljubav prema Bogu uzvišenija od svih savršenstava i kreposti. Na kraju on podaje nekoliko savjeta, kako treba u duši poticati tu svetu ljubav da ona napreduje i postaje sve veća i veća.
Ova je knjiga namijenjena kako redovnicima i redovnicama, tako i svima koji žive u dužnostima obitelji ili koji su vezani nekim drugim svagdašnjim društvenim dužnostima. Sveti Franjo Saleški je svakako htio da ova knjiga postane pristupačna svima i radi toga je oblik njegove Rasprave još značajniji negoli njezin sadržaj.

Od duha do uha

13,27

Napravi korak prema radosti svoje duše


Otac Pelanowski ni u jednoj svojoj knjizi ne govori toliko o milosrđu kao u ovoj. On nam pomaže da ovladamo tim kršćanskim umijećem – znati biti istinski milosrdan prema drugima i prema sebi.
Pozvani smo činiti milosrđe. A milosrđe je vještina. I Isus je, učeći ljude, govorio prije svega o nečemu takvu, ali govorio je također i o tome da od ljubavi Božje nema važnije ljubavi. Milosrđe nije tako jednostavna stvar; nekada biti milosrdan znači napraviti komu što loše, a nekada gajiti ljubav prema komu i otvoriti mu srce znači isto što i raniti tu osobu. Događaju se i takve situacije. Milosrđe je vještina. Gospodin očekuje od nas otvorenost za sve ljude koji ga žele susresti u nama samima. Ne znači to da se čovjek u svakoj situaciji mora ponašati isto, jer nijedan čovjek nije isti, kao što nijedna situacija nije ista. Fasciniran sam neponovljivošću svakog trenutka, kao i neprekidnim promjenama koje se u nama događaju. Nemoj bježati u tu noć, ne skrivaj se u svojoj tami. Stani na trenutak i osjeti da je Božje srce blizu tvojeg obraza. Dovoljan je samo jedan pokret glave da osjetiš kako ono tuče – i da tuče iz ljubavi prema tebi. Neka se tako dogodi svakomu od nas. Amen.

Čuti Boga u snovima

13,27

Razumijevanje jezika koji nam Bog govori noću


Snovi su ponekad jedini način na koji Bog može zaobići naš previše racionalan razum i progovoriti nam. Konačno, psalmist nas uči da Bog svojim miljenicima u snu daje. Osobno mogu posvjedočiti da nas Bog često u snovima opominje, uzdiže, tješi i poučava. To je sasvim dovoljan razlog da snove shvatimo ozbiljno i da se potrudimo razlikovati njihov izvor i njihovo značenje. Ova nam knjiga u tome itekako može pomoći.

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer

12,61

Bilješke o životu utemeljitelja Opus Deia


Čitatelju u ruke stavljam skicu, dojmove koji odgovaraju povijesnoj istini i temelje se na činjenicama koje nisu strogo kronološki poredane. Događaji i spisi iz raznih godina slobodno su povezani kako bi ocrtali osobu Utemeljitelja Opusa Dei i obradili ono što je osobito važno. Možda će ovi navodi poslužiti nekomu da nanovo razmišlja o pročitanim događajima te posegne za spisima Utemeljitelja Opusa Dei i razmatra ih. U tom bi slučaju svrha ove knjige bila postignuta, tj. osoba svetog Josemarije bila bi bolje upoznata.
Salvador Bernal

O sreći

11,95

Pronaći mjesta srca


Kako biti istinski sretan?
Htjeti nekoga poučiti kako biti sretan, to je pokušaj koji je već na početku osuđen na neuspjeh. Sreća se ne može naučiti kao nekakva znanstvena disciplina. Vlastita sreća ne ovisi toliko o izvanjskim čimbenicima ili posebnim tehnikama, koliko o našem srcu. Dobri korijeni našega djetinjstva osposobljavaju nas da budemo sretni. Težnja za srećom snažan je životni pokretač. Pokazuje da nismo izgubili povjerenje u sebe i sebi slične te da u našoj duši nada nije ugašena. Sreća je u središtu naših čežnji. Za čovjeka je ona temeljno pitanje.
Ova knjiga traga za srećom!
1 2 10