• 0 Items - 0,00
    • Nema proizvoda u košarici

Duhovnost

Teotim

15,93

Rasprava o Božjoj ljubavi


U ovoj knjizi sv. Franjo Saleški analizira naše intelektualne sposobnosti i prikazuje ljubav kao savršenstvo duha, a ljubav kojoj je cilj Bog kao savršenstvo ljubavi. Proučavajući potom sastavne djelove toga jedinstva između Boga i duše, on govori o tome kako nastaje nebesko rađanje božanske ljubavi i prati je sve do njezina vrhovna rascvjeta u rajskoj slavi i blaženstvu. Iza toga, svetac niže opasnosti koje prijete toj ljubavi u nama, kao i uzroke radi kojih ona propada, te im suprotstavlja vježbe koje su kadre da je sačuvaju i povećaju. U daljnjem toku rasprave on luči različite vrste ljubavi koje mi možemo imati prema Bogu i pokazuje, kakve posljedice prema Bogu i prema bližnjemu povlači za sobom zapovijed ljubavi koja je zapisana u evanđelju. Svoje izlaganje svetac zaključuje tvrdnjom, da je ljubav prema Bogu uzvišenija od svih savršenstava i kreposti. Na kraju on podaje nekoliko savjeta, kako treba u duši poticati tu svetu ljubav da ona napreduje i postaje sve veća i veća.
Ova je knjiga namijenjena kako redovnicima i redovnicama, tako i svima koji žive u dužnostima obitelji ili koji su vezani nekim drugim svagdašnjim društvenim dužnostima. Sveti Franjo Saleški je svakako htio da ova knjiga postane pristupačna svima i radi toga je oblik njegove Rasprave još značajniji negoli njezin sadržaj.

Abeceda života

17,25

Komentar evanđelja godina B


Ovo nije klasičan komentar nedjeljnih propovijedi. Ovdje nećete naći egzegetske analize, duboka teološka promišljanja, ova knjiga nije namijenjena stručnjacima. Autor nam, na sebi karakterističan način, približava živu Riječ koja gori, dira, pogađa i ostavlja traga. Stoga ovu knjigu toplo preporučamo svima onima koji su žedni punine, potrebiti dodira, puni rana i strahova... jer Riječ govori, dira i liječi svakoga tko njoj povjeruje. Ne bojte se, nije teško, otvorite svoje srce i pustite da vas napuni, ohrabri i povede. Put je dug i naporan, ali sa spoznajom da nismo sami, da je On dio našega hoda i naše patnje sve poprima drugačiji ton.

Pravo lice padre Pija

17,92

Život i spomen


Pred zatvorenim crkvenim vratima stoji zbijena i pozorna gomila. Oni koji su bliže izvješćuju ostale: „Čujem zveket ključeva!“ U isti mah mnoštvo je pohrlilo prema crkvi. Vrata su se otvorila… Kao da je brana popustila. Zaprepaštena, izgurana, izgažena… zgnječena, zaostala sam daleko otraga dok je gomila vikala, vrištala, žestoko se probijala… Svatko je na sve moguće načine nastojao biti prvi. Zavladao je takav metež da se sakristana jedva čulo: „Pogani! Bitange! Nitkovi! Bijednici! Pričekajte! Za ime Božje! Jeste li kršćani ili zvijeri?“
Što drugo očekivati? Jadnik se morao služiti oštrim riječima, ali mu to i nije pomoglo! Molim svoje čitatelje da se ne sablažnjavaju prebrzo. U Apuliji smo, ali odite na Siciliju pa ćete vidjeti! Napokon ulazim. Bole me noge i ruke. Gdje su sada one furije od maloprije? Oko oltara svetoga Franje… vidim samo skrušena lica, usne u molitvi, ponizan i sabran narod. Cilj je postignut. Nema više potrebe za nasilnim strategijama… Nitko se ne može pomaknuti. Stisnuti kao sardine… stojimo tako dva sata, potpuno nepokretni… S užasom pitam što rade ljudi kojima pozli? A ne, kažu, nikome ne pozli. Mislim da je već to divno čudo!
To i tišina. Vjerujete li da se tijekom cijele svete Mise padre Pija, koja traje… sat i četrdeset pet minuta… moglo čuti muhu? Onaj tko poznaje ponašanje Talijana… ne može se načuditi toj savršenoj tišini. Ona im služi na čast – mlađi i gorljivi ljudi imaju fine antene za hvatanje nadnaravnog. I, ako im ponekad i nedostaje primjereno izražavanje, katolički osjećaj obično ih ne vara pa oni koje oni za života proglase svecima zavrjeđuju našu pozornost. U tome se trenutku više pouzdajem u svoje pobožne i razuzdane furije negoli u osobe duboke pobožnosti, pa ću na njihovu licu, kao na zrcalu… pratiti učinke svete Mise padre Pija.
A on je još u sakristiji. Dolazi njegova predstraža sastavljena od njegovih „duhovnih sinova“ koji prave tunel u zbijenoj živoj masi oko oltara. Tek sam tada uspjela uočiti krajnji cilj prijašnjeg stampeda. Svi su željeli stati što bliže… ne bi li mu dotaknuli habit, poljubili ruku ili „izmamili“ blagoslov.

Gospa Kibeška

17,92

Marija govori svijetu iz srca Afrike


Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmeroma djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, a isto se dogodilo i vidiocima na ostalim mjestima ukazanja kao što su Fatima i Lurd. No, čuda u tome malenom selu događala su se jedno za drugim pa su desetci tisuća Ruanđana odlazili u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima. Godinama su nebrojeni promatrači gledali Djevicu Mariju i Isusa kako govore preko osam vidioca o Božjoj ljubavi, prenoseći poruke za koje su tvrdili da nisu namijenjene samo Ruanđanima nego i cijelome svijetu.
Marija je poslala poruku vladi i crkvenom vodstvu u kojoj ih savjetuje kako zaustaviti nacionalnu mržnju koja je bujala u njihovoj zemlji. Upozorila ih je da će se Ruanda pretvoriti u „rijeku krvi“, zemlju neizreciva krvoprolića, ako ljubav ubrzo ne obuzda mržnju. Neki su poglavari slušali, ali ih je vrlo malo povjerovalo. Proročanska i apokaliptična upozorenja tragično su se obistinila tijekom sto strašnih dana okrutnog krvoprolića i masovnog ubijanja. Poslije genocida i dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. No, priča o Gospi još je uvijek nepoznata široj javnosti.

Bog ili ništa

30,00

Razgovor o vjeri


Knjiga vrlo bliskog suradnika pape Franje, trenutnoga pročelnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, istinska je uspješnica koja je već prevedena na dvadesetak svjetskih jezika.
U ekskluzivnome razgovoru kojega je Kardinal dao priznatome stručnjaku za vatikanske i crkvene prilike Nicolasu Diatu, on vrlo angažirano i duboko duhovno dotiče teme o suvremenoj Crkvi, o papama, Rimu, o suvremenom svijetu, Africi, Zapadu, moralu, istini i zlu, a u svemu tome uvijek je riječ o Bogu.
„Kardinal Robert Sarah ima izvanredan životopis iako je sam uvjeren da mu je život posve običan. Kardinal Robert Sarah je Bogu pratitelj, čovjek milosrđa i opraštanja, čovjek šutnje, dobar čovjek (…) I ako bi trebalo zapamtiti samo jedan odlomak ove knjige, onda je to nedvojbeno kardinalovo pouzdanje, koje s odnosi na trenutak kad se činilo da mu nikako neće biti moguće preuzeti biskupsku službu, zbog svih političkih, gospodarskih i društvenih teškoća u Gvineji. Nato je Robert Sarah otišao na samotno mjesto, daleko od buke i bijesa, da bi se usredotočio na Boga, posteći nekoliko dana bez hrane i vode, drugujući jedino s euharistijom i Biblijom. U tome činu je sva osobnost dječaka iz Ourousa, kojega su vodili misionari Duha Svetoga. I ni u čemu drugom. Njegova poruka se zaista poklapa s porukom Pavla VI., koji se 1970. nije bojao ustvrditi: 'Svatko treba učiti moliti istodobno u sebi i iz sebe. Kršćanin bi se trebao naučiti osobnoj molitvi. Svaka duša je hram. Ulazimo li u hram svoje savjesti da bismo se klanjali Bogu, koji je u njoj prisutan? Hoćemo li biti prazne duše, iako smo kršćani, ispražnjene duše, koje zaboravljaju otajstveni i neizrecivi susret, djetinji i zanosni dijalog, što nam ga se Bog, Bog jedan u trima osobama, udostojao prućiti u našoj nutrini?' (…) Poput monaha, i on je svjestan da su jednoličnost i ponavljanje dana koji prolaze skriveno utočište za nepatvoreni susret s Bogom. Koliko li mu je puta tijek života potvrđivao da ga Bog čeka uvijek malo dalje…“ piše o ovoj iznimnoj knjizi kardinal Josip Bozanić.
1 9 10