Pobožnosti

Ljubav i žrtva br. 30

Među raširenijim pobožnostima u Katoličkoj Crkvi je svakako i pobožnost Muci, Ranama i Križu Kristovu. Ne radi se o jednoj pobožnosti među mnogima, nego je ta uzdignuta u Crkvi na posebno mjesto i nalazi se u središtu objave zbog bitne povezanosti Muke s događajem Uskrsnuća Isusova. Brojni su crkveni dokumenti koji o tome pišu a među njima i Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji kojeg je izdala Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2000. godine u Rimu. Pobožna i svetačka tradicija jednodušno daju prvorazrednu vrijednost razmatranjima i drugim različitim oblicima pobožnosti Muci Kristovoj jer je u njoj ljubav Božja dosegla vrhunac svog izražaja i ostvarenja. Pobožnost Muci Kristovoj je usko i bitno sjedinjenja sa spomen-činom svete euharistijske Isusove žrtve i proslave. Sveci jednodušno uče, pobožnost Muci Kristovoj je učinkovita za obraćenje i posvećenje, te postaje put suobličenju s Isusom Kristom sve do dostignuća savršenstva slobode djece Božje i vršenja volje Božje u ljubavi. Kao potvrdu tome donosimo jedno lijepo svjedočanstvo sv. Ivana Marije Vianneya: «U podnožju Križa Isusova učimo što je grijeh, kakva je cijena našoj duši i kolika je ljubav jedinoga Boga prema ljudima. Nađimo se stoga često u podnožju Križa i iznesimo svoje srce Isusu. Spoznati ćemo što je Bog učinio za nas i što mi moramo učiniti za njega. Pođimo često podno Križa i vidjeti ćemo ovdje ključ koji nam je otvorio Nebo i zatvorio Pakao».

Mali put br. 7

Čašćenje svetih Rana Isusovih spada među prve pobožnosti u kršćanstvu. To čašćenje je započela na Veliki petak Isusova Majka Marija. U prošlom stoljeću (1867.) ukazala se Presveta Djevica kao Majka Božja od Sedam Žalosti službenici Božjoj Mariji Marti Chambon i rekla: Prvi put sam promatrala Rane dragoga Sina, kad je Njegovo Tijelo bilo položeno u moje ruke... Ja sam razmatrala Njegove boli i nastojala sam, da prijeđu u moje Srce... Gledala sam Njegove božanske noge, jednu za drugom, odatle sam prešla s Srcu, gdje sam vidjela onu veliku Ranu, najdublju za moje majčinsko Srce... Sedam je mačeva u mom Srcu, zato treba štovati svete Rane moga Božanskoga Sina po mom Srcu.

Kod mnogih Svetaca i pobožnih osoba čašćenje Rana Isusovih povezano je sa cjelovitom pobožnošću Isusovoj Muci. Brojni stigmatizirani Sveci, počevši od svetog Franje Asiškog do sluge Božjega kapucina Patra Pia, u naše dane, bili su nosioci Isusovih Rana ne kao ukrasa - nego kao znaka supatnje s Kristom, a to je vrhunsko štovanje Isusovih Rana.

Vjerovanje apostolsko

Glas iz Čistilišta br. 1

Rukopis sadrži vrlo zanimljive podatke o životu na onome svijetu, prije svega o Čistilištu. U njemu je mnogo prijedloga koji služe napretku duhovnog života.

Nitko ne može zanijekati mogućnost da se duša iz Čistilišta javi nekoj živoj osobi na zemlji. Takva javljanja nisu rijetka, a osobito ih mnogo nalazimo u životopisima svetaca.

Svjedošanstva teologa i dokumenti povijesna značenja koji govore o tome vrlo su brojni i velike dokazne snage. Postoji i čitav niz materijalnih dokaza.

Bog dopušta u svome milosrđu da se takve duše jave i oglase, da pobude naše saučešće, kako bi im po našim molitvama i djelima milosrđa olakšao stanje, ali i da bi nas poučio o strogoći božanske pravednosti, koja vodi brigu i o onim našim pogrješkama koje mi olako uzimamo.

Časopis "Čistilište" što ga je izdavalo Društvo Presvetog Srca Isusova (Association Sacre Coeur) u Rimu, objavilo je izvještaje o brojnim ukazanjima duša iz Čistilišta, zajedno s povijesnim dokumentima koji su neosporivo zajamčili njihovu autentičnost.

Jedan redovnik uredio je "Muzej Čistilišta", u kome su sabrana mnoga sjećanja, rukopisi i dokazni materijal, koji su potpuno osvjetljavali istinitost tih provjerenih dokaza. Taj smo jedinstveni muzej nekoliko puta posjetili i bili smo do dna duše dirnuti tragovima gorućih prstiju i ruku na pojedinim odjevnim predmetima, knjigama i drugim pojavama na dirnutim predmetima, koje smo vlastitim očima vidjeli i sami dodirnuli.

Muzej duša u čistilištu nalazi se u sakristiji bazilike Srca Isusova, nedaleko bazilike Sv. Petra u Rimu.

Ljubav i žrtva br. 43

Već me odavna Isus potiče, da napišem nekoliko riječi za Njegove svećenike: Evo stojim na vratima i kucam (Otk 3,20). Talijanski kler primio je ove stranice od srca, bratski, zanosno. Toliki biskupi i starješine redova jednodušno pohvališe ovu knjižicu. Toliko se svećeničkih duša preobrazilo - osvojilo ih je Isusovo Srce... Prvo se izdanje razgrabilo u nekoliko mjeseci, drugo u nekoliko tjedana. Knjižica je već prevedena na francuski, poljski, engleski, njemački, španjolski, madžarski, slovenski, hrvatski... drugi se prijevodi pripremaju... Tko ne vidi kako Isus prolazi blagoslivljajući? Njemu, jedinome i pravome autoru ovih stranica, neka je hvala, Njemu samome neka je sva čast. Neoskvrnjena Djevica, radost i utjeha svakog svećenika, neka otvori put do duša ovom trećem popravljenom i dotjeranijem izdanju. Ona neka blagoslovi pisca i čitatelje, i neka što prije svi svećenici, kako Isus želi, postanu poklonici i apostoli Njegovog presvetog Srca.

Iz uvoda

Ljubav i žrtva br. 7

Sv. Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Crnoj Gori. Potječe iz hrvatske katoličke obitelji snažne vjere. Sa 16 godina stupio je u sjemenište venecijanskih kapucina u Udinama. Za svećenika je posvećen 20. rujna 1890. u Veneciji. Bio je uvjeren da ga je Bog pozvao, da kao svećenik djeluje medu kršćanima pravoslavne vjere za njihov povratak u katoličko jedinstvo. Ali, nije imao fizičkih sposobnosti za takvo poslanje. Boravio je, kao marljivi ispovjednik u nekoliko samostana. Konačno, 1909. g. namješten je u Padovi, gdje je ostao sve do svoje smrti. Njegova sobica za ispovijedanje ubrzo je postala stjecište pokornika iz svih društvenih staleža. Bio je čovjek bezgranične dobrote. Pokornicima je davao male pokore, a da bi ih nadopunio, sam je noću provodio duge sate u molitvi. Želeći umrijeti na poprištu svoje službe, ispovijedao je usprkos staračkoj dobi i uz teške patnje svoje bolesti sve do predvečerja svoje smrti, koju je spremno i vedro dočekao s Marijinim imenom na usnama, ujutro 30. srpnja 1942.

Tri čudesna događaja službeno su priznata od Crkve i, poslije određenih kanonskih postupaka, proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI., a svetim 16. listopada 1983. po papi Ivanu Pavlu II.

Štovanje sv. Leopolda se naglo proširilo po cijelome svijetu s obilnim plodovima vjere i ljubavi

Mali put br. 3