• 0 Items - 0,00
    • Nema proizvoda u košarici

Mukotrpni put svetosti Leonije Martin

9,03

sestre svete Terezije od Djeteta Isusa


Sestra Emanuela od Presvetoga Trojstva, bosonoga karmelićanka, od 2000. surađuje kao spisateljica u raznim izdavačkim kućama. Zahvaljuje Redu Pohoda Marijina u Moncalieri zbog fotografija i zbog Abrégé života sestre Franciske Terezije Martin.
Leonija, ne toliko obdarena kći Zelije Guerin i Luisa Martina, bila je „teška“ djevojčica. Kao adolescentkinja osjetila je, poput svojih sestara, kako je privlači redovnički život. Unatoč svojim slabostima i nestalnostima, u redovničkom je životu vidjela ostvarenje onoga što je htjela biti. Postala je učenica najmlađe sestre, Male Terezije od Djeteta Isusa, svoje ljubimice. I hodila je na putu duhovnoga djetinjstva s čvrstom odlukom da dopre do svetosti. Od njezina posljednjeg ulaska u Red Pohoda Marijina u Caenu sve do smrti živjela je u potpunoj jednostavnosti i predanju Bogu.

Svaka je duša poseban svijet

11,95

O Faustini, faustinkama, vlč. Sopoćku i rasipnoj djeci


„Svaka je duša poseban svijet. Bog prebiva u dušama na različite načine, za nas ponekad nerazumljive i neshvatljive.“ (Dnevnik sv. Faustine Kowalske, 568)
Na stranicama ovog djela otkrivamo pravo lice sv. Faustine i mnoge druge i drugačije verzije dimenzija njezine osobnosti i duha. Tko još uvijek ne zna za ovu „tajnicu Božjeg milosrđa“ – kako ju je sâm Isus nazivao – trebao bi zapravo početi s ovom knjigom. U Poljskoj je godinama bila jedna od najčitanijih knjiga i zaista mi je neopisivo drago da je konačno došlo vrijeme da je i naš narod može čitati na svojem jeziku.
Dopustimo da nas ova tako divna knjiga podigne u našim malaksalostima, izvuče iz naših tjeskoba, razveseli Božjom ljubavlju! Vidjet ćete, ovo će vam posebno štivo vratiti vjeru, vratiti osmjeh na lice i obnoviti pouzdanje u Gospodina i povjerenje u njegove, često čudnovate, putove! Isuse, uzdam se u Tebe!
Fr. Marko K. Glogović, OSPPE

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer

12,61

Bilješke o životu utemeljitelja Opus Deia


Čitatelju u ruke stavljam skicu, dojmove koji odgovaraju povijesnoj istini i temelje se na činjenicama koje nisu strogo kronološki poredane. Događaji i spisi iz raznih godina slobodno su povezani kako bi ocrtali osobu Utemeljitelja Opusa Dei i obradili ono što je osobito važno. Možda će ovi navodi poslužiti nekomu da nanovo razmišlja o pročitanim događajima te posegne za spisima Utemeljitelja Opusa Dei i razmatra ih. U tom bi slučaju svrha ove knjige bila postignuta, tj. osoba svetog Josemarije bila bi bolje upoznata.
Salvador Bernal

Sveti Šarbel

13,01

Svetac vjere, nade i mira


Sveti Šarbel postaje sve više svetac cijeloga svijeta. Ovaj redovnik pustinjak libanonskog maronitskog reda veliki je čudotvorac, zagovornik u bolesti i svim životnim potrebama. Uzor je herojske vjere, ljubavi i poslušnosti, svetac nade i mira.
„Oče, ovdje sam s Tobom na Kalvariji. Ja, samo siromašan redovnik, plijen sam iskušenja, poput svih ljudi. No, Gospodine, kada se oslonim na Tebe, čak i ako drhtim, osjećam se manje osamljen i mnogo jači. Obnavljam svoje obećanje da ću izgarati u Tebi svakoga dana. Ovdje, na Kalvariji, gdje si me Ti pozvao. Želim ostati krepak i živ s Tobom i po Tebi, i živjeti Tvoje otajstvo otkupljenja po kojemu nastavljaš spašavati ovaj svijet.”… …„Ako želiš naći puninu, moraš sve ostaviti za sobom”. „Bog govori duhu u tišini”.
Visine je moguće dosegnuti samo u tišini, u jasnoći nutarnje vizije i u diskretnom pomaku skrivenih pobjeda, kada ljubav dođe i dotakne srce. Istinski snažne sile jesu tihe sile.

Povijest jedne duše

13,80

Autobiografski rukopisi sv. Terezije od Djeteta Isusa


Deseto izdanje ove knjige na hrvatskom jeziku svjedoči o popularnosti knjige koja se u svijetu smatra najčitanijom knjigom nakon Biblije. Prvi puta knjiga je objavljena 1898. godine, samo godinu dana poslije Terezijine smrti, nakon čega je Sveta Terezija od Djeteta Isusa postala jedna od najpoznatijih i najvoljenijih svetica. Autobiografski rukopisi sastoje se od tri dijela koji se razlikuju vremenom postanka i namjenom: svaki je zamišljen na drugi način i upućen je drugoj osobi. Prvi dio rukopisa (A) u kojem Terezija od 1895. do 1896. opisuje uspomene iz ranog djetinjstva i života u obitelji nastao je na zamolbu priorice Majke Agneze. Drugi dio rukopisa (B) nastao je 1896. na poticaj njezine sestre i krsne kume, s. Marije od Presvetog Srca, koja je željela upoznati njezin duhovni život, njezin »mali put predanja i ljubavi«. Posljednji rukopis (C) iz 1897. namijenjen je Majci Mariji od sv. Alojzija Gonzage, koja je bila priorica u vrijeme njenog ulaska u samostan kao i u vrijeme njene smrti. Ona je željela imati Terezijine uspomene iz redovničkog života kojih u prvim rukopisima nema. Obzirom na zauzeto proučavanje Terezijine duhovnosti, a posebno njenih autobiografskih rukopisa, knjiga je popraćena oznakama Terezijinih izvornih listova odnosno stranica, što je vidljivo na rubovima stranica. IZ GOVORA PAPE BENEDIKTA XVI. O SV. TEREZIJI OD DJETETA ISUSA Papa Benedikt XVI. u govoru na općoj audijenciji u srijedu 6. travnja 2011. uputio je na proučavanje Terezijina najvrjednijeg i najvažnijeg djela: »Taj nauk koji uči da u ljubavi blista sva istina vjere, Terezija izražava prije svega u opisu svojega života, objavljenog godinu dana poslije njezine smrti pod naslovom »Povijest jedne duše«. Ta je knjiga odmah doživjela silan uspjeh, prevedena je na mnoge jezike i proširila se čitavim svijetom. Želim vas pozvati da ponovno otkrijete to veliko-malo blago, to sjajno tumačenje evanđelja življenog u punini! »Povijest jedne duše« je naime divna povijest ljubavi, ispripovijedane s takvom vjerodostojnošću, jednostavnošću i svježinom da čitatelja ostavlja bez daha! Ali koja je to ljubav ispunila cio Terezijin život, od djetinjstva do smrti? Dragi prijatelji, ta ljubav ima lice, ona ima ime, to je Isus! Svetica neprestano govori o Isusu. Želimo dakle ponovno prijeći velike etape njezina života, da bismo prodrli u srž njezina nauka.«

Filotea

14,90

Uvod u pobožni život


U vrijeme kada je živio i djelovao Franjo Saleški (1567. - 1622.), bio je snažno naglašen monaški i redovnički ideal, pa se mogao steći dojam da se svetost i savršenost mogu steći jedino u samostanu. Prema Franji Saleškom, prava pobožnost mora biti moguća na svkom mjestu, u svakom zvanju: "Pobožnost se mora očitovati na razliite načine i drukčije kod čovjeka na visokom položaju, a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kartuzijanci ili ako bi trgovac čitave dane htio provoditi u crkvi."
Svatko od nas, uči Franjo Saleški, treba živjeti cjelovito svoju vjeru tamo gdje se nalazi. "Moj se duh drži naputka da ne sijemo na polju svog susjeda, ma kako ono bilo lijepo, ako trebamo sijati na svojem. Opasno je imati srce na jednom mjestu, a svoju zadaću na drugom."
U svojoj "Filotei" obraća se Saleški prije svega onima koji žive u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zato misle da im je svetost nedostupna. Ali Svetac piše: "I kad bi se nalazio usred ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom." Pobožnost u svijetu zaslužnija je nego bijeg od svijeta, ali treba je prilagoditi snazi, prilikama i dužnostima svakog pojedinca.

Godina s Padre Pijom

14,90

365 misli, životopis, molitve


Knjiga Godina s Padre Pijom želi brojnim čitateljima ponuditi suvremeni model kršćanskoga življenja, kao što je bio onaj našega sveca iz Gargana, u kojega je Božja mudrost ulila jedinstvene darove, potvrđene nadasve osobitim znakovima, koji su od njega učinili posve jedinstven lik. Svetost njegova života danas nam je jasnija zahvaljujući i njegovim pismima, neiscrpivu mudrosnu blagu.
Spisi Padre Pija odišu dahom Duha Svetoga. Onima koji ih žele razmatrati, nudi se izvjesnost da će biti vođeni sigurnom rukom. Ovaj je svetac iz Gargana, nositelj stigmi, napisao: “Ja u svome životu nikada nisam učio radi stjecanja kulture, već radi života.”
Životna mudrost ovoga sveca prožeta je konkretnošću, kakva nam je svima potrebna.

Pravo lice padre Pija

17,92

Život i spomen


Pred zatvorenim crkvenim vratima stoji zbijena i pozorna gomila. Oni koji su bliže izvješćuju ostale: „Čujem zveket ključeva!“ U isti mah mnoštvo je pohrlilo prema crkvi. Vrata su se otvorila… Kao da je brana popustila. Zaprepaštena, izgurana, izgažena… zgnječena, zaostala sam daleko otraga dok je gomila vikala, vrištala, žestoko se probijala… Svatko je na sve moguće načine nastojao biti prvi. Zavladao je takav metež da se sakristana jedva čulo: „Pogani! Bitange! Nitkovi! Bijednici! Pričekajte! Za ime Božje! Jeste li kršćani ili zvijeri?“
Što drugo očekivati? Jadnik se morao služiti oštrim riječima, ali mu to i nije pomoglo! Molim svoje čitatelje da se ne sablažnjavaju prebrzo. U Apuliji smo, ali odite na Siciliju pa ćete vidjeti! Napokon ulazim. Bole me noge i ruke. Gdje su sada one furije od maloprije? Oko oltara svetoga Franje… vidim samo skrušena lica, usne u molitvi, ponizan i sabran narod. Cilj je postignut. Nema više potrebe za nasilnim strategijama… Nitko se ne može pomaknuti. Stisnuti kao sardine… stojimo tako dva sata, potpuno nepokretni… S užasom pitam što rade ljudi kojima pozli? A ne, kažu, nikome ne pozli. Mislim da je već to divno čudo!
To i tišina. Vjerujete li da se tijekom cijele svete Mise padre Pija, koja traje… sat i četrdeset pet minuta… moglo čuti muhu? Onaj tko poznaje ponašanje Talijana… ne može se načuditi toj savršenoj tišini. Ona im služi na čast – mlađi i gorljivi ljudi imaju fine antene za hvatanje nadnaravnog. I, ako im ponekad i nedostaje primjereno izražavanje, katolički osjećaj obično ih ne vara pa oni koje oni za života proglase svecima zavrjeđuju našu pozornost. U tome se trenutku više pouzdajem u svoje pobožne i razuzdane furije negoli u osobe duboke pobožnosti, pa ću na njihovu licu, kao na zrcalu… pratiti učinke svete Mise padre Pija.
A on je još u sakristiji. Dolazi njegova predstraža sastavljena od njegovih „duhovnih sinova“ koji prave tunel u zbijenoj živoj masi oko oltara. Tek sam tada uspjela uočiti krajnji cilj prijašnjeg stampeda. Svi su željeli stati što bliže… ne bi li mu dotaknuli habit, poljubili ruku ili „izmamili“ blagoslov.