• 0 Items - 0,00
    • Nema proizvoda u košarici

Filotea

14,90

Uvod u pobožni život


U vrijeme kada je živio i djelovao Franjo Saleški (1567. - 1622.), bio je snažno naglašen monaški i redovnički ideal, pa se mogao steći dojam da se svetost i savršenost mogu steći jedino u samostanu. Prema Franji Saleškom, prava pobožnost mora biti moguća na svkom mjestu, u svakom zvanju: "Pobožnost se mora očitovati na razliite načine i drukčije kod čovjeka na visokom položaju, a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kartuzijanci ili ako bi trgovac čitave dane htio provoditi u crkvi."
Svatko od nas, uči Franjo Saleški, treba živjeti cjelovito svoju vjeru tamo gdje se nalazi. "Moj se duh drži naputka da ne sijemo na polju svog susjeda, ma kako ono bilo lijepo, ako trebamo sijati na svojem. Opasno je imati srce na jednom mjestu, a svoju zadaću na drugom."
U svojoj "Filotei" obraća se Saleški prije svega onima koji žive u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zato misle da im je svetost nedostupna. Ali Svetac piše: "I kad bi se nalazio usred ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom." Pobožnost u svijetu zaslužnija je nego bijeg od svijeta, ali treba je prilagoditi snazi, prilikama i dužnostima svakog pojedinca.

Svetci

8,63

128 životopisa i poruka


Promatrajući živote svetih sa svim njihovim teškim sudbinama - koje su ih pratile ponajviše zato što su bili sveti - autor je tražio utjehu i duhovnu snagu u životnim mukama za sebe i za one kojima će ta knjiga biti draga.
Prije životopisa svetih nalazi se tumač nekih riječi i pojmova za one čitatelje kojima će to biti potrebno.

Pravo lice padre Pija

17,92

Život i spomen


Pred zatvorenim crkvenim vratima stoji zbijena i pozorna gomila. Oni koji su bliže izvješćuju ostale: „Čujem zveket ključeva!“ U isti mah mnoštvo je pohrlilo prema crkvi. Vrata su se otvorila… Kao da je brana popustila. Zaprepaštena, izgurana, izgažena… zgnječena, zaostala sam daleko otraga dok je gomila vikala, vrištala, žestoko se probijala… Svatko je na sve moguće načine nastojao biti prvi. Zavladao je takav metež da se sakristana jedva čulo: „Pogani! Bitange! Nitkovi! Bijednici! Pričekajte! Za ime Božje! Jeste li kršćani ili zvijeri?“
Što drugo očekivati? Jadnik se morao služiti oštrim riječima, ali mu to i nije pomoglo! Molim svoje čitatelje da se ne sablažnjavaju prebrzo. U Apuliji smo, ali odite na Siciliju pa ćete vidjeti! Napokon ulazim. Bole me noge i ruke. Gdje su sada one furije od maloprije? Oko oltara svetoga Franje… vidim samo skrušena lica, usne u molitvi, ponizan i sabran narod. Cilj je postignut. Nema više potrebe za nasilnim strategijama… Nitko se ne može pomaknuti. Stisnuti kao sardine… stojimo tako dva sata, potpuno nepokretni… S užasom pitam što rade ljudi kojima pozli? A ne, kažu, nikome ne pozli. Mislim da je već to divno čudo!
To i tišina. Vjerujete li da se tijekom cijele svete Mise padre Pija, koja traje… sat i četrdeset pet minuta… moglo čuti muhu? Onaj tko poznaje ponašanje Talijana… ne može se načuditi toj savršenoj tišini. Ona im služi na čast – mlađi i gorljivi ljudi imaju fine antene za hvatanje nadnaravnog. I, ako im ponekad i nedostaje primjereno izražavanje, katolički osjećaj obično ih ne vara pa oni koje oni za života proglase svecima zavrjeđuju našu pozornost. U tome se trenutku više pouzdajem u svoje pobožne i razuzdane furije negoli u osobe duboke pobožnosti, pa ću na njihovu licu, kao na zrcalu… pratiti učinke svete Mise padre Pija.
A on je još u sakristiji. Dolazi njegova predstraža sastavljena od njegovih „duhovnih sinova“ koji prave tunel u zbijenoj živoj masi oko oltara. Tek sam tada uspjela uočiti krajnji cilj prijašnjeg stampeda. Svi su željeli stati što bliže… ne bi li mu dotaknuli habit, poljubili ruku ili „izmamili“ blagoslov.

Euharistijska razmatranja

5,18

Prema sv. Ivanu Vianneyu


"Idite, prijatelju", rekao je biskup Carbon mladom svećeniku Ivanu Vianneyu šaljući ga za župnika u zapušteno selo Ars, "idite, nema u Arsu puno ljubavi prema Bogu; vi je unesite." Vianney, taj svetac skromnih intelektualnih sposobnosti, ali pun one mudrosti koja je dar Duha Svetoga, poslušao je svog biskupa. Svjestan svoje ograničenosti sve svoje pouzdanje stavio je u Božju providnost; sate i sate provodio je u tihoj molitvi pred svetohraništem, postio je, činio pokoru i sama sebe prikazivao Bogu da izmoli obraćenje povjerenih mu župljana i duhovni rast svoje župe. I doista, dogodilo se čudo: Ars se trgnuo iz duhovne mlitavosti i počeo živjeti intenzivnim vjerskim životom. U Vianneyevu ispovjedaonicu dolazili su ne samo župljani Arsa, nego i ljudi iz cijele Francuske koju su se htjeli preko tog poniznog i revnog svećenika pomiriti s Bogom i Crkvom. Hodočašća u Ars nastavila su se i poslije Vianneyeve smrti (1859. g.) i traju sve do danas. Papa Pio XI. proglasio ga je svetim 1925. godine i pod njegovu zaštitu stavio sve katoličke župnike.
Preko svojih propovijedi, pouka i kateheza koje su nam se sačuvale u pismenom obliku, sv. Ivan Vianney unosi ljubav i u današnji svijet u kojem također nema puno ljubavi prema Bogu.
Ova "Euharistijska razmatranja" sastavio je H. A. Convert prema spisima sv. Ivana Vianneya, uz obilje doslovnih citata i posve u duhu Vianneyevih misli i propovijedi.

Sveti Šarbel

13,01

Svetac vjere, nade i mira


Sveti Šarbel postaje sve više svetac cijeloga svijeta. Ovaj redovnik pustinjak libanonskog maronitskog reda veliki je čudotvorac, zagovornik u bolesti i svim životnim potrebama. Uzor je herojske vjere, ljubavi i poslušnosti, svetac nade i mira.
„Oče, ovdje sam s Tobom na Kalvariji. Ja, samo siromašan redovnik, plijen sam iskušenja, poput svih ljudi. No, Gospodine, kada se oslonim na Tebe, čak i ako drhtim, osjećam se manje osamljen i mnogo jači. Obnavljam svoje obećanje da ću izgarati u Tebi svakoga dana. Ovdje, na Kalvariji, gdje si me Ti pozvao. Želim ostati krepak i živ s Tobom i po Tebi, i živjeti Tvoje otajstvo otkupljenja po kojemu nastavljaš spašavati ovaj svijet.”… …„Ako želiš naći puninu, moraš sve ostaviti za sobom”. „Bog govori duhu u tišini”.
Visine je moguće dosegnuti samo u tišini, u jasnoći nutarnje vizije i u diskretnom pomaku skrivenih pobjeda, kada ljubav dođe i dotakne srce. Istinski snažne sile jesu tihe sile.

Sv. Franjo u službi mira i ekologije

6,64

Članovima Franjevačkog svjetovnog reda (Fsr) i Franjevačke mladeži (Frama)


Pred vama je knjiga o miru i ekologiji. O miru se uvijek sanjalo i govorilo, a o ekologiji kao očuvanju svega stvorenoga, govori se od druge polovice 20. stoljeća. Franjo je na temelju vjere u Krista i življenog Evanđelja shvatio u čemu je pravi mir. Naš franjevački pozdrav je «Mir i dobro», a u knjizi imate odlomak o mirotvornosti prvih trećoredaca, i to uz podršku pape Honorija III.
Za mir u svijetu nismo zaduženi samo mi kršćani, nego i članovi svih religija kao i svi ljudi dobre volje. Zato u knjizi ima središnje mjesto Asiški događaj 27. listopada 1986. godine, kojega jednostavno nazivamo «Duh Asiza» U prethodnom prikazu nalazi se povijesni pregled pod naslovom «Put do Asiškog događaja». No «Duh Asiza» jest i ostaje nešto jedinstveno, jer 27. listopada 1986. godine su u gradu Mirotvorca predstavnici svih većih religija svijeta molili za mir; ne zajedno nego svaki na svoj način. Upravo se molitva za mir razlikuje od svih sklapanja ugovora o miru i svih primirja. Molitvom za mir nastavlja se «Duh Asiza».
Drugi i nešto kraći dio knjige poziva nas na ljubav prema Stvoritelju i svemu stvorenom, te da poput svetog Franje u prirodi prepoznajemo tragove Božje prisutnosti. Sunce, Mjesec, zvijezde, zrak, voda..., nisu Bog, ali u njima možemo naći Njegove tragove. Za Franju se kaže da je "U lijepim stvarima promatrao prelijepoga, te je slijedeći tragove utisnute u stvorenja posvuda tražio Ljubljenoga. Sva stvorenja služila su mu kao ljestve kojima se uspinjao da bi dohvatio Onoga koje je poželjan iznad svega."
1 2 3