Sveci

Život i spomen

Pred zatvorenim crkvenim vratima stoji zbijena i pozorna gomila. Oni koji su bliže izvješćuju ostale: „Čujem zveket ključeva!“ U isti mah mnoštvo je pohrlilo prema crkvi. Vrata su se otvorila… Kao da je brana popustila. Zaprepaštena, izgurana, izgažena… zgnječena, zaostala sam daleko otraga dok je gomila vikala, vrištala, žestoko se probijala… Svatko je na sve moguće načine nastojao biti prvi. Zavladao je takav metež da se sakristana jedva čulo: „Pogani! Bitange! Nitkovi! Bijednici! Pričekajte! Za ime Božje! Jeste li kršćani ili zvijeri?“

Što drugo očekivati? Jadnik se morao služiti oštrim riječima, ali mu to i nije pomoglo! Molim svoje čitatelje da se ne sablažnjavaju prebrzo. U Apuliji smo, ali odite na Siciliju pa ćete vidjeti! Napokon ulazim. Bole me noge i ruke. Gdje su sada one furije od maloprije? Oko oltara svetoga Franje… vidim samo skrušena lica, usne u molitvi, ponizan i sabran narod. Cilj je postignut. Nema više potrebe za nasilnim strategijama… Nitko se ne može pomaknuti. Stisnuti kao sardine… stojimo tako dva sata, potpuno nepokretni… S užasom pitam što rade ljudi kojima pozli? A ne, kažu, nikome ne pozli. Mislim da je već to divno čudo!

To i tišina. Vjerujete li da se tijekom cijele svete Mise padre Pija, koja traje… sat i četrdeset pet minuta… moglo čuti muhu? Onaj tko poznaje ponašanje Talijana… ne može se načuditi toj savršenoj tišini. Ona im služi na čast – mlađi i gorljivi ljudi imaju fine antene za hvatanje nadnaravnog. I, ako im ponekad i nedostaje primjereno izražavanje, katolički osjećaj obično ih ne vara pa oni koje oni za života proglase svecima zavrjeđuju našu pozornost. U tome se trenutku više pouzdajem u svoje pobožne i razuzdane furije negoli u osobe duboke pobožnosti, pa ću na njihovu licu, kao na zrcalu… pratiti učinke svete Mise padre Pija.

A on je još u sakristiji. Dolazi njegova predstraža sastavljena od njegovih „duhovnih sinova“ koji prave tunel u zbijenoj živoj masi oko oltara. Tek sam tada uspjela uočiti krajnji cilj prijašnjeg stampeda. Svi su željeli stati što bliže… ne bi li mu dotaknuli habit, poljubili ruku ili „izmamili“ blagoslov.

Svetac vjere, nade i mira

Sveti Šarbel postaje sve više svetac cijeloga svijeta. Ovaj redovnik pustinjak libanonskog maronitskog reda veliki je čudotvorac, zagovornik u bolesti i svim životnim potrebama. Uzor je herojske vjere, ljubavi i poslušnosti, svetac nade i mira.

„Oče, ovdje sam s Tobom na Kalvariji. Ja, samo siromašan redovnik, plijen sam iskušenja, poput svih ljudi. No, Gospodine, kada se oslonim na Tebe, čak i ako drhtim, osjećam se manje osamljen i mnogo jači. Obnavljam svoje obećanje da ću izgarati u Tebi svakoga dana. Ovdje, na Kalvariji, gdje si me Ti pozvao. Želim ostati krepak i živ s Tobom i po Tebi, i živjeti Tvoje otajstvo otkupljenja po kojemu nastavljaš spašavati ovaj svijet.”… …„Ako želiš naći puninu, moraš sve ostaviti za sobom”. „Bog govori duhu u tišini”.

Visine je moguće dosegnuti samo u tišini, u jasnoći nutarnje vizije i u diskretnom pomaku skrivenih pobjeda, kada ljubav dođe i dotakne srce. Istinski snažne sile jesu tihe sile.

sestre svete Terezije od Djeteta Isusa

Sestra Emanuela od Presvetoga Trojstva, bosonoga karmelićanka, od 2000. surađuje kao spisateljica u raznim izdavačkim kućama. Zahvaljuje Redu Pohoda Marijina u Moncalieri zbog fotografija i zbog Abrégé života sestre Franciske Terezije Martin.

Leonija, ne toliko obdarena kći Zelije Guerin i Luisa Martina, bila je „teška“ djevojčica. Kao adolescentkinja osjetila je, poput svojih sestara, kako je privlači redovnički život. Unatoč svojim slabostima i nestalnostima, u redovničkom je životu vidjela ostvarenje onoga što je htjela biti. Postala je učenica najmlađe sestre, Male Terezije od Djeteta Isusa, svoje ljubimice. I hodila je na putu duhovnoga djetinjstva s čvrstom odlukom da dopre do svetosti. Od njezina posljednjeg ulaska u Red Pohoda Marijina u Caenu sve do smrti živjela je u potpunoj jednostavnosti i predanju Bogu.