• 0 Items - 0,00
    • Nema proizvoda u košarici

Knjige

Gospa Kibeška

17,92

Marija govori svijetu iz srca Afrike


Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmeroma djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, a isto se dogodilo i vidiocima na ostalim mjestima ukazanja kao što su Fatima i Lurd. No, čuda u tome malenom selu događala su se jedno za drugim pa su desetci tisuća Ruanđana odlazili u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima. Godinama su nebrojeni promatrači gledali Djevicu Mariju i Isusa kako govore preko osam vidioca o Božjoj ljubavi, prenoseći poruke za koje su tvrdili da nisu namijenjene samo Ruanđanima nego i cijelome svijetu.
Marija je poslala poruku vladi i crkvenom vodstvu u kojoj ih savjetuje kako zaustaviti nacionalnu mržnju koja je bujala u njihovoj zemlji. Upozorila ih je da će se Ruanda pretvoriti u „rijeku krvi“, zemlju neizreciva krvoprolića, ako ljubav ubrzo ne obuzda mržnju. Neki su poglavari slušali, ali ih je vrlo malo povjerovalo. Proročanska i apokaliptična upozorenja tragično su se obistinila tijekom sto strašnih dana okrutnog krvoprolića i masovnog ubijanja. Poslije genocida i dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. No, priča o Gospi još je uvijek nepoznata široj javnosti.

Viteštvo danas

19,24

Što je zbilja, što je fantazija?


Viteštvo je jedna od najekskluzivnijih institucija u povijesti ljudskog društva. Nastalo je još u srednjem vijeku i održalo se sve do danas. Autor tvrdi da su viteštvo i viteške titule upravo danas važnije i potrebnije nego ikad - te obrazlaže i zašto. U novije vrijeme pojavio se i niz privatnih udruga koje sebe, na vlastitu inicijativu, nazivaju "viteškim redovima". Neke od njih postoje i u Hrvatskoj. Zato treba naglasiti da su prave viteške titule samo one titule koje dodjeljuju suverene države ili vlade svojim i stranih zaslužnim građanima. U nekim zemljama zakoni zabranjuju javno nošenje titula i redova koji nisu pravi. Sveta Stolica u svojim službenim glasilima redovito ističe da ne priznaje nijednu privatnu udrugu kao viteški red.
Ova će knjiga već svojim naslovom, a pogotovo svojim tekstom, mnogima otkriti nešto novo, nerijetke iznenaditi, a poneke možda i šokirati. Možda će netko na knjigu reagirati tvrdeći da vlasti i zakoni ne moraju i ne mogu regulirati sve što privatne osobe čine. Danas je vrlo važno isticati da svatko ima pravo razmišljati slobodno, udruživati se slobodno te se slobodno krasiti nazivima i titulama kakvim god želi. Zato je još važnije naglasiti i to, da titule koje građani, jednostavno rečeno, dodjeljuju sami sebi, zapravo nisu isto što i same titule. Istina može ponekad biti gruba, ponekad teško prihvatljiva, ponekad i bolna. Ipak je svaka istina ljepša od najljepše neistine. Zato sam uvjeren da je svaki čitatelj ponajprije zainteresiran za istinu. Nakon što se smiri svako iznenađenje, svaka bolna reakcija, a i svaki šok, vjerujem da nema čitatelja koji u knjizi neće naći istinski užitak. Jer, istinski užitak može donijeti samo istina.
- Mons. Stjepan Biletić, vitez zapovjednik Sv. groba, kancelar Stockholmske biskupije

Povijest protestantske reforme u Engleskoj i Irskoj

19,91

(napisano od 1824. do 1827.)


...Pravedno i pošteno istraživanje naučit će nas da je „reformacija“ bila velika promjena nagore, da je… začeta u požudi, rođena u licemjerju i podlosti, a njegovana i hranjena pljačkom, razaranjem i rijekama nevine engleske i irske krvi… U pljački je počela i u njoj nastavila sve dok više nije bilo ničega što se moglo opljačkati. Sve koji su odbili… postati otpadnici od katoličke vjere držalo se i tretiralo kao izdajnike i osuđivalo na smrt… Građanske su slobode potpuno nestale… Magna Carta bila je pogažena onoga trenutka kada je papino vrhovništvo napadnuto. Suđenja su dugo bila pravo ruglo i na kraju se od njih u mnogim slučajevima potpuno odustalo, a optužene se osuđivalo na smrt… Prostori oko suda toga „prvorođenoga sina reformacije“ [Henrika VIII.] bili su velika klaonica ljudi…Prvo bi čovjeka objesili. Zatim bi presjekli uže da padne živ na zemlju. Potom bi mu rasporili trbuh i sasjekli mu tijelo na četiri dijela… Biti na misi, dati utočište svećeniku, priznati vrhovništvo pape… značilo je završiti na vješalama ili razrezana trbuha… To su bile mjere za koje Burnet kaže da su bile potrebne kako bi se uvelo protestantsku religiju u Engleskoj! Kolike li razlike od načina na koji su papa Grgur i sveti Augustin uveli katoličku vjeru u Englesku!.. Cromwellovi su razbojnici… rušili oltare i uzimali zlato i srebro, prekapali komode i ladice redovnika i redovnica, otkidali korice knjiga koje su bile ukrašene dragocjenim metalima… Cijele biblioteke, koje su prikupljane i opremane stoljećima… ti su prokleti razbojnici posvuda razbacali nakon što su s korica pokidali vrijedne ukrase… Becketov je grob bio od drva, savršeno izrezbaren, bogato optočen dragocjenim metalima i gusto načičkan dragocjenim kamenjem svih vrsta. Eto pravog cilja u koji je „reformacijska“ pobožnost uprla svoj božanski pogled. Zlatom, srebrom i draguljima napunili su dva kovčega, a za svaki je trebalo šest ili osam ljudi toga vremena… da ga iznesu na vrata katedrale. Kako li su oči [Henrika VIII.] morale zasjati kada su otvorili te kovčege!… Bila je to prava „reformacijska vladavina“… vladavina pljačke i licemjerja s kojima se ništa ni u jednoj zemlji i ni u kojem vremenu ne može usporediti. Dvolična sebičnost, potkrijepljena svim vrstama nasilja, tiranije i okrutnosti, stoljećima je bila upregnuta kako bi obmanula engleski narod. Naravno, oni koji su se tovili na blagu opljačkanom Crkvi i siromašnima… zdušno su se trudili uvjeriti narod da su opljačkani bili bezvrijedni ljudi, da su te institucije, koje su narodu davale toliko imovine, bile u najmanju ruku beskorisne, da su vlasnici te imovine bili lijenčine, neznalice i prizemna bića… Englezi općenito misle da su u Engleskoj oduvijek postojali sirotinja i zakoni o pomoći siromašnima. Trebaju zapamtiti da devetsto godina, dok je Engleska bila katolička zemlja, nije bilo ni sirotinje ni takvih zakona…

Život Kristov

23,23

Veličanstvena i potresna povijest navećeg Života ikad življenog


U ovoj knjizi autor vodi čitatelja na putovanje ususret Isusu, nastojeći mu približiti lik našeg Spasitelja i njegov plan spasenja. Doista, evanđelje Isusa krista najveća je poruka svih vremena. Tko god susretne Isusa napaja se iz bistrog Izvora koji vodi u život vječni. Knjiga će biti od dragocjene pomoći svima onima koji traže Isusa - središnju Osobu cijele ljudske povijesti.

Nevjera i vjera u četiri oka

23,89

Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica


Nova knjiga istaknutog autora dr. Tončija Matulića, izdana povodom Godine vjere. Riječ je o djelu koje propituje nevjeru u svjetlu vjere i Božje riječi, a koje se odvija, prema autorovim riječima, "tako da smo nevjeru pozvali u goste na čašicu razgovora pa s njom zapodijevamo popodnevne razgovore u četiri oka". Taj razgovor ponajprije znači dobronamjeran, dobrohotan i prijateljski odnos i pristup, zbog čega je nevjera kao gošća uvijek na prvom mjestu, dakle ispred naše vjere. No to znači i iskren, otvoren, kritički i samokritički, a na nekim mjestima čak i beskompromisan govor o obmanama i lažima iznesenima uime nevjere. Knjiga, uz opširan uvod i zaključak te dodatna kazala, sadrži ukupno devetnaest poglavlja, raspoređenih u pet dijelova, u kojima autor kritički analizira i promišlja nevjeru i vjeru u četiri oka. U prvome dijelu o nevjeri i vjeri promišlja se u povijesnome kontekstu hrvatske narodne i crkvene zbilje, dok ih se u drugom dijelu tematizira u kontekstu suvremenih izazova, kao što su takozvana nova religija nove znanosti ili scijentistička religija New Agea te fenomen novoga ateizma i agnosticizma. Zatim u trećem dijelu Matulić otvoreno i beskompromisno raskrinkava lažne bogove materijalizma, komunizma, suvremene idolatrije, oholosti i nihilizma, kako bi se prepoznalo pravo Božje lice, koje je božanskim sjajem čudesno zasvijetlilo u licu Isusa iz Nazareta. U sljedećem, četvrtom dijelu promišlja se o nevjeri i vjeri kao mogućem uzajamnom "čistilištu", u smislu shvaćanja nevjere kao izazova i provokacije vjeri, bilo da je riječ o neuklonjivim sumnjama i kušnjama vjere ili pak o teološkim pokušajima prevladavanja nevjere u zagrljaju vjere. Zadnji, peti dio knjige posvećen je trenutku kad vjera nadilazi nevjeru te se sama pokušava uzdići do nove razine shvaćanja otajstva Boga trojstvene ljubavi. Na kraju, umjesto zaključka, nalazi se meditativno promišljanje, pod naslovom "Utjeha vjere", u kojemu se Matulić obraća nevjernicima i vjernicima te poručuje da "Božja utjeha ne poznaje granice niti ima kraja", a za čovjekovu dušu "nema boljega lijeka od utjehe vjere". Svojim posljednjim djelom Matulić daje svoj doprinos aktualnoj društvenoj raspravi o vjeri, na svjetskoj ali i hrvatskoj razini. Promišljajući iz perspektive osobne vjere, odgovara na poziv pape Benedikta XVI. da se razdoblje Godine vjere posveti razmišljanju o vjeri, da bi se svim vjernicima u Kristu pomoglo da osvijeste i osnaže svoju vjeru, posebno u trenutku duboke promjene koju živi suvremeno čovječanstvo. Knjiga će biti izazov i poziv na dijalog nevjernicima, dok će vjernicima ponuditi neke odgovore na masovnu pojavu nevjere i ravnodušnosti prema Bogu u sadašnjim vremenima krize Boga. Ovaj Matulićev rad nije nikakav klasični traktat o grijesima protiv vjere, premda obogaćuje dosadašnji diskurs na tom području, niti je zajaženi govor protiv onih koji drukčije misle i vjeruju, a ponajmanje je oholo dociranje nekakvog posjednika svih vjerskih tajni i istina, nekoga koji kao da vjeru ima "u malome prstu". Svjestan u potpunosti darovanosti vjere, autor svojim promišljanjem postaje slavitelj i svjedok tog dara kojega bi rado podario drugima, osobito onima koji iskreno muku muče s pitanjem svih pitanja: Postoji li Bog? (Šimun Bilokapić) Autor je svojom pomnom analizom vremena i društva pokazao da je koncilsko kršćanstvo ono koje uz pomoć Duha Svetoga razabire i tumači "razna mišljenja našega vremena" te ih prosuđuje "u svjetlu riječi Božje, kako bi se objavljena istina mogla uvijek dublje uočiti, bolje shvatiti i prikladnije izložiti" (GS 44).

Služba riječi u misama svagdana

26,54

Vrijeme kroz godinu. Ciklus čitanja I


Nova knjiga dr. Josipa Beljana, "Služba riječi u misama svagdana. Vrijeme kroz godinu. Ciklus čitanja I", objavljena je u nakladi Glasa Koncila. Time je završeno kompletno djelo "Služba riječi u misama svagdana", koje sadrži tri sveska: "Red čitanja kroz godinu u dva sveska za neparne (ciklus I) i parne (ciklus II) godine" te "Red čitanja za božićno i vazmeno vrijeme (ciklus III)".
I posljednji po redoslijedu objavljivanja sadrži istu strukturu kao i prethodno objavljeni svesci. Na samo dvjema stranicama knjiga pruža praktičnu pomoć svećenicima da svaki dan, kratkim uvodom (u misu, pokajanje, čitanje i evanđelje) te odabranom zbornom molitvom iz misala i molitvom vjernika u skladu s misnim čitanjima učine službu riječi što djelotvornijim spasenjskim događajem okupljene kršćanske zajednice.
U današnjem vremenu vjernici koji dolaze na mise svagdana s pravom sve više očekuju da u uvodu i kratkim tumačenjima čitanja zaista dožive otajstvo koje slave, a ne da samo pasivno odslušaju pročitani misni obrazac. Stoga to izdanje želi biti pomoć i poticaj da mise svagdana dobiju obilježje slavlja, da bi služba riječi postala živom komunikacijom između Boga, koji govori, i vjernika, koji sluša Božji govor za otajstveni susret s Kristom u euharistiji, tako da reći misu, čitati misu, slušati misu - postane uistinu slaviti euharistiju.
1 30 31 32