Online trgovina

Komentar pjesme “Duhovni spjev” sv. Ivana od Križa

U ovom djelu Wilfrid Stinissen komentira Duhovni spjev sv. Ivana od Križa. Jednom je sv. Ivan od Križa pitao s. Francisku od Majke Božje - kako moli? Ona odgovori: "Moja molitva se sastoji od promatranja Božje ljepote. Tako sam radosna što je On tako lijep..." Ivana je odgovor toliko oduševio da je izrekao prekrasne misli o Božjoj ljepoti. Možemo li Bogu reći ono što dvoje zaljubljenih kažu jedno drugom: Ti si moje blago, Ti si moja radost, Ti si moje sve?

Postoji li žar u našoj ljubavi prema Bogu, postoji li ta ljubav kao strast? Ili smo zadovoljni time da nekako živimo prema deset Božjih zapovijedi, pri čemu zaboravljamo upravo prvu zapovijed koja nam kaže da Boga trebamo ljubiti svom svojom snagom? Mistici nas mogu naučiti što to znači uistinu ljubiti Boga.

Anthony de Mello – Duhovna oporuka

Kada sam u travnju 1987. čuo za smrt Anthonya de Mella, upravo je prošlo mjesec i pol dana od našeg susreta na njegovom posljednjem seminaru. Duboko potresen tom viješću ili možda upravo stoga, sjeo sam za svoj pisaći stroj, prikupio sve svoje bilješke s tog seminara i zapisao ono što bi bila duhovna oporuka Anthonya de Mella. Ostvarenje te nakane zbog njegove je prerane smrti uistinu postalo duhovnom oporukom osobe koja je svojim knjigama, prevedena na mnoge jezike, izvršila veliki utjecaj na mnoge ljude diljem svijeta i pomogla im na njihovom duhovnom putu. Iznimno iskustvo Tonyeva posljednjeg seminara sabrano je u ovoj knjizi koja čitatelju pruža ne samo uvid u ono što je radio nego i u dubinu i bogatstvo njegove osobnosti, kao i neke pojedinosti iz njegova života.

Carlos G. Valles

(a ti ne moraš ako nećeš!)

(spasi dušu svoju, dok još možeš)

Autora knjige (oh, koje li sreće!) poznajem od malih nogu, rado se prisjećam kako je već s dvije godine zajedno s majkom ljupko pjevušio: »Da sam ptica i da imam krila, ja bi cijelu Bosnu preletila«, blaženo mašući tananim ručicama i gledajući u nebo iznad Zagreba, praveći se da nije u Zagrebu. Neobično sam počašćen mogućnošću da iskažem svoju najdublju zanesenost ovim sub-literarnim književnim uratkom, bez obzira na poneke minorne dvojbe koje su gotovo kolonoskopskom preciznošću penetrirale u moje biće dok sam u pustim insomnijama meditirao nad emocijama teksta, otkrivajući jednu za drugom sivu nijansu te tankoćutne duše što se prelijeva duhovnim prostorom u svojoj kadšto bolnoj, kadšto euforičnoj melankoliji. Taj šarmantan, bezbolan sarkazam i biorazgradiv cinizam, taj veleistančan humor, ta tek fragmentarno naznačena sjeta, pa opet energično izražena kritika postegzistencijalne Istine u troznačnim argumentima humanoidnosti, što ostade još u naznakama nekim u ovo praskozorje Ništavila… Nevjerojatno! Toliko iznutra poetski turbulentno, koliko benigno neurotično izvana. Čudesno animirajući nimalo kolokvijalno opisuje mikrosvijet u svijetu, emocionalni kolorizam i duhovnu dualnost patnje u samoj jezgri patnji, neizrecivi smisao u varijablama besmislenosti, suspektnu oazu u pustinji i sve to vice versa. Toliko srčano, eruptivno, abdominalno temperaturno, da djeluje nestvarno. Koja šteta da će sasvim sigurno tek posthumno biti počašćen nazivom nekoga perifernog trga, prekrivena mnogom nekošenom travom za nuždu doga, terijera, labradora, negdje tamo u negdašnjoj Federaciji. Sit transit gloria mundi! Ali dragi nam autor ne posustaje, dok u njemu hipertenzija bije. Čitajmo, dok nam oči mogu izdržati svjetlost velebne slike nedostižnih krajolika duha. Razmatrajmo, dok nam srce smjelo ne obavi naporan put do peta i natrag. Djelujmo, dok još nismo čipirani u zdrav mozak. Dok ne podlegnemo pansvjetskoj urtikarniji uzrokovanoj klerikalnim modernizmom. Dijelimo se stečenom mudrošću toga premilog pisca, nepopravljiva barda revolucije milosrdne ljubavi prema svima, pa i nadasve prema onima koji ne dostižu tu misao tako svježu, a tako antičku u svojoj bîti. Djelo pročitah u jednom dahu, zamrznutu u iskrenu divljenju tijekom tri tjedna. Uistinu, pater Normabelije smiruje vulkane rastresenosti i burne konzekvencije literarnog promiskuiteta, prakticirana s ovosvjetskom beletristikom apsurda. Korim ga ipak zbog baršunaste nedorečenosti, kroz koje se, predmnijevam, probija trun straha i brvno nesigurnosti, jer »naša stvar« nije cosa nostra. No ipak znadem s kolikom indignacijom odbacuje osudu bilo koga, osim sebe, mizerije. U ofanzivu, gospodine! Zbori! Pjevaj! Sviraj violončelo zubima čak, ako znadeš i hoćeš, o junače neafirmiranih tendencija u ovome blasfemičnom univerzumu jadne kvazireplike rokoko baštine u umjetnostima što to više nisu i ne mogu biti! Uz tebe sam makar ja, ako ne i još nas dvoje-troje sličnih osobnosti nedoraslih malicioznostima svijeta, neistraženih ambisa duhovnosti, nevelikih, nerezerviranih i nekonvencionalnih empatika! Uči nas. Prekoravaj nas. Uzdiži nas na mjesece gdje nećemo sresti Maloga, već Velikog Princa. Jedinog poštovatelja naših neobilježenih grobnica, u kojima želi razvaliti mramore i izići u eksploziji uskrsnuća.

o. Marko Glogović