Online trgovina

Ljubav i žrtva br. 7

Sv. Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Crnoj Gori. Potječe iz hrvatske katoličke obitelji snažne vjere. Sa 16 godina stupio je u sjemenište venecijanskih kapucina u Udinama. Za svećenika je posvećen 20. rujna 1890. u Veneciji. Bio je uvjeren da ga je Bog pozvao, da kao svećenik djeluje medu kršćanima pravoslavne vjere za njihov povratak u katoličko jedinstvo. Ali, nije imao fizičkih sposobnosti za takvo poslanje. Boravio je, kao marljivi ispovjednik u nekoliko samostana. Konačno, 1909. g. namješten je u Padovi, gdje je ostao sve do svoje smrti. Njegova sobica za ispovijedanje ubrzo je postala stjecište pokornika iz svih društvenih staleža. Bio je čovjek bezgranične dobrote. Pokornicima je davao male pokore, a da bi ih nadopunio, sam je noću provodio duge sate u molitvi. Želeći umrijeti na poprištu svoje službe, ispovijedao je usprkos staračkoj dobi i uz teške patnje svoje bolesti sve do predvečerja svoje smrti, koju je spremno i vedro dočekao s Marijinim imenom na usnama, ujutro 30. srpnja 1942.

Tri čudesna događaja službeno su priznata od Crkve i, poslije određenih kanonskih postupaka, proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI., a svetim 16. listopada 1983. po papi Ivanu Pavlu II.

Štovanje sv. Leopolda se naglo proširilo po cijelome svijetu s obilnim plodovima vjere i ljubavi

Mali put br. 7

Čašćenje svetih Rana Isusovih spada među prve pobožnosti u kršćanstvu. To čašćenje je započela na Veliki petak Isusova Majka Marija. U prošlom stoljeću (1867.) ukazala se Presveta Djevica kao Majka Božja od Sedam Žalosti službenici Božjoj Mariji Marti Chambon i rekla: Prvi put sam promatrala Rane dragoga Sina, kad je Njegovo Tijelo bilo položeno u moje ruke... Ja sam razmatrala Njegove boli i nastojala sam, da prijeđu u moje Srce... Gledala sam Njegove božanske noge, jednu za drugom, odatle sam prešla s Srcu, gdje sam vidjela onu veliku Ranu, najdublju za moje majčinsko Srce... Sedam je mačeva u mom Srcu, zato treba štovati svete Rane moga Božanskoga Sina po mom Srcu.

Kod mnogih Svetaca i pobožnih osoba čašćenje Rana Isusovih povezano je sa cjelovitom pobožnošću Isusovoj Muci. Brojni stigmatizirani Sveci, počevši od svetog Franje Asiškog do sluge Božjega kapucina Patra Pia, u naše dane, bili su nosioci Isusovih Rana ne kao ukrasa - nego kao znaka supatnje s Kristom, a to je vrhunsko štovanje Isusovih Rana.

Montfortska duhovnost br. 8

Sv. Ljudevit bi htio da vjernik koji se posveti bude spreman na ustrajni i svakodnevni rad i napor u življenju posvete, koja postaje škola duhovnosti koja vodi do svetosti. Svetac govoreći duši o posveti kaže: I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svog života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. (Mt 1)

Vježbe priprave na posvetu, kako ih je zamislio sv. Ljudevit, su sklad meditacija i molitve koje za cilj imaju isprazniti dušu od duha svijeta i same sebe kako bi se po Mariji ispunila Isusom. Koliko vjernik više i predanije u nutrini pristaje na posvetu, nastoji oko priprave i življenja posvete, toliko će se više i duhovno obogatiti.

Svetac predlaže da vjernik nakon obavljanja čina posvete svakodnevno je obnavlja kratkim obrascem: Sav sam tvoj, i sve moje pripada tebi, moj Ijubezni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci, te da svake godine ponovi put priprave na posvetu. To znači da je Montfort bio svjestan da su priprava i čin posvete sjeme bačeno u zemlju, koje da izraste treba vrijeme i njegu. O tome govori i sam sv.Ljudevit na kraju Marijine tajne, gdje uspoređuje posvetu sa stablom života koje će u svoje vrijeme donijeti plod, a to je sam Isus Krist.