• 0 Items - 0,00
    • Nema proizvoda u košarici

Duhovnost

O sreći

11,95

Pronaći mjesta srca


Kako biti istinski sretan?
Htjeti nekoga poučiti kako biti sretan, to je pokušaj koji je već na početku osuđen na neuspjeh. Sreća se ne može naučiti kao nekakva znanstvena disciplina. Vlastita sreća ne ovisi toliko o izvanjskim čimbenicima ili posebnim tehnikama, koliko o našem srcu. Dobri korijeni našega djetinjstva osposobljavaju nas da budemo sretni. Težnja za srećom snažan je životni pokretač. Pokazuje da nismo izgubili povjerenje u sebe i sebi slične te da u našoj duši nada nije ugašena. Sreća je u središtu naših čežnji. Za čovjeka je ona temeljno pitanje.
Ova knjiga traga za srećom!

Pier Giorgio Frassati

10,62

Prijatelj siromaha


Ispričat ćemo vam priču o Frassatiju, mladiću punom života i ljubitelju planina. Često je siromasima darivao sav novac koji je imao, uzor je koji treba otkriti i stalno ponovno otkrivati. Iznad svega on predstavlja protuotrov onomu mirnom životu određenog katoličanstva okrenuta samomu sebi, u nekoj intimnosti koja je bijeg od stvarnosti. Čari lika Pier Giorgija su u njegovoj sposobnosti da ljepotu evanđelja svjedoči na jednostavan i vrlo pozitivan način. Istinski svetac i uzor mladih i nevjerojatna osoba!

Vidljivi Bog

10,62

O tajnama slike Božjega Milosrđa


O tajnama slike Božjega Milosrđa!
Bez obzira na to kakva te tama obuzela… Nema tame u kojoj Gospodin ne bi htio zasvijetliti i koju ne bi mogao rasvijetliti!
Otkrij što ti Bog govori po izvornoj slici Božjega Milosrđa!

Od duha do uha

13,27

Napravi korak prema radosti svoje duše


Otac Pelanowski ni u jednoj svojoj knjizi ne govori toliko o milosrđu kao u ovoj. On nam pomaže da ovladamo tim kršćanskim umijećem – znati biti istinski milosrdan prema drugima i prema sebi.
Pozvani smo činiti milosrđe. A milosrđe je vještina. I Isus je, učeći ljude, govorio prije svega o nečemu takvu, ali govorio je također i o tome da od ljubavi Božje nema važnije ljubavi. Milosrđe nije tako jednostavna stvar; nekada biti milosrdan znači napraviti komu što loše, a nekada gajiti ljubav prema komu i otvoriti mu srce znači isto što i raniti tu osobu. Događaju se i takve situacije. Milosrđe je vještina. Gospodin očekuje od nas otvorenost za sve ljude koji ga žele susresti u nama samima. Ne znači to da se čovjek u svakoj situaciji mora ponašati isto, jer nijedan čovjek nije isti, kao što nijedna situacija nije ista. Fasciniran sam neponovljivošću svakog trenutka, kao i neprekidnim promjenama koje se u nama događaju. Nemoj bježati u tu noć, ne skrivaj se u svojoj tami. Stani na trenutak i osjeti da je Božje srce blizu tvojeg obraza. Dovoljan je samo jedan pokret glave da osjetiš kako ono tuče – i da tuče iz ljubavi prema tebi. Neka se tako dogodi svakomu od nas. Amen.

Jao, jao Babilon je pao

10,62

(a ti ne moraš ako nećeš!)


Danas su svi prepuni pitanja, ne mogu svima osobno odgovoriti. Zato se u knjigama trudim dotaknuti životne teme koje zanimaju i (ne)vjernike i mene. „Babilon” je moj najbolji i najosobniji i najkontroverzniji uradak dosad! Ovom knjigom dajem slavu Isusu Kristu koji me spasio od pakla i koji me neizrecivo ljubi. Njome podržavam sve borce u rovovima života, blagoslivljajući one koji se ne boje biti ranjeni, da bi ih Liječnik s nebesa uistinu i ultimativno izliječio. Obraćenje je užasna bol, grozna, ali je ujedno i jedini pravi lijek.

Iznad tebe zora sviće

10,62

(spasi dušu svoju, dok još možeš)


Autora knjige (oh, koje li sreće!) poznajem od malih nogu, rado se prisjećam kako je već s dvije godine zajedno s majkom ljupko pjevušio: »Da sam ptica i da imam krila, ja bi cijelu Bosnu preletila«, blaženo mašući tananim ručicama i gledajući u nebo iznad Zagreba, praveći se da nije u Zagrebu. Neobično sam počašćen mogućnošću da iskažem svoju najdublju zanesenost ovim sub-literarnim književnim uratkom, bez obzira na poneke minorne dvojbe koje su gotovo kolonoskopskom preciznošću penetrirale u moje biće dok sam u pustim insomnijama meditirao nad emocijama teksta, otkrivajući jednu za drugom sivu nijansu te tankoćutne duše što se prelijeva duhovnim prostorom u svojoj kadšto bolnoj, kadšto euforičnoj melankoliji. Taj šarmantan, bezbolan sarkazam i biorazgradiv cinizam, taj veleistančan humor, ta tek fragmentarno naznačena sjeta, pa opet energično izražena kritika postegzistencijalne Istine u troznačnim argumentima humanoidnosti, što ostade još u naznakama nekim u ovo praskozorje Ništavila… Nevjerojatno! Toliko iznutra poetski turbulentno, koliko benigno neurotično izvana. Čudesno animirajući nimalo kolokvijalno opisuje mikrosvijet u svijetu, emocionalni kolorizam i duhovnu dualnost patnje u samoj jezgri patnji, neizrecivi smisao u varijablama besmislenosti, suspektnu oazu u pustinji i sve to vice versa. Toliko srčano, eruptivno, abdominalno temperaturno, da djeluje nestvarno. Koja šteta da će sasvim sigurno tek posthumno biti počašćen nazivom nekoga perifernog trga, prekrivena mnogom nekošenom travom za nuždu doga, terijera, labradora, negdje tamo u negdašnjoj Federaciji. Sit transit gloria mundi! Ali dragi nam autor ne posustaje, dok u njemu hipertenzija bije. Čitajmo, dok nam oči mogu izdržati svjetlost velebne slike nedostižnih krajolika duha. Razmatrajmo, dok nam srce smjelo ne obavi naporan put do peta i natrag. Djelujmo, dok još nismo čipirani u zdrav mozak. Dok ne podlegnemo pansvjetskoj urtikarniji uzrokovanoj klerikalnim modernizmom. Dijelimo se stečenom mudrošću toga premilog pisca, nepopravljiva barda revolucije milosrdne ljubavi prema svima, pa i nadasve prema onima koji ne dostižu tu misao tako svježu, a tako antičku u svojoj bîti. Djelo pročitah u jednom dahu, zamrznutu u iskrenu divljenju tijekom tri tjedna. Uistinu, pater Normabelije smiruje vulkane rastresenosti i burne konzekvencije literarnog promiskuiteta, prakticirana s ovosvjetskom beletristikom apsurda. Korim ga ipak zbog baršunaste nedorečenosti, kroz koje se, predmnijevam, probija trun straha i brvno nesigurnosti, jer »naša stvar« nije cosa nostra. No ipak znadem s kolikom indignacijom odbacuje osudu bilo koga, osim sebe, mizerije. U ofanzivu, gospodine! Zbori! Pjevaj! Sviraj violončelo zubima čak, ako znadeš i hoćeš, o junače neafirmiranih tendencija u ovome blasfemičnom univerzumu jadne kvazireplike rokoko baštine u umjetnostima što to više nisu i ne mogu biti! Uz tebe sam makar ja, ako ne i još nas dvoje-troje sličnih osobnosti nedoraslih malicioznostima svijeta, neistraženih ambisa duhovnosti, nevelikih, nerezerviranih i nekonvencionalnih empatika! Uči nas. Prekoravaj nas. Uzdiži nas na mjesece gdje nećemo sresti Maloga, već Velikog Princa. Jedinog poštovatelja naših neobilježenih grobnica, u kojima želi razvaliti mramore i izići u eksploziji uskrsnuća.
o. Marko Glogović
1 7 8 9 10