Duhovnost

Sa svetim Franjom Saleškim kroz Korizmu

Sveti Franjo Saleški (1567.-1622.) korizmeno je vrijeme doživljavao kao veliku priliku darovanu čovjeku da se iznova usredotoči na bitno u svojem životu i svojoj vjeri. „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. To prisjećanje, koje se i danas u liturgiji izgovara na Čistu srijedu u obredu pepeljenja, bilo je i za sv. Franju uvod u njegove korizmene propovjedi tijekom šest tjedana do Uskrsa.

Sveti Franjo svake je godine držao tjedne korizmene propovjedi. Nije to činio samo u svom biskupskom gradu Annecyju, nego su ga pozivali i u druge biskupije kako bi svojim propovijedima potaknuo ljude da razmišljaju o svojoj vjeri i obnove je u potrebnim trenutcima. Franjo Saleški otvoreno je govorio u korizmenim propovijedima koje su u njegovo vrijeme, početkom 17. stoljeća, predstavljale velike društvene događaje kojima su ljudi masovno hrlili. Upozoravao je na ljudske slabosti i pogreške, pozivao ljude na obraćenje i nov početak u duhu Evanđelja i Radosne vijesti, te da ozbiljno shvate što znači nasljedovati Isusa.

Za sv. Franju korizmeno vrijeme idealno je vrijeme kako bi ljudima približio Isusovo djelo Otkupljenja: Njegovu patnju, križni put, umiranje na križu. Za njega osobno je razmatranje Isusovog umiranja i smrti bilo jedno od bitnih sadržaja njegove molitve. U pogledu na Raspetoga - takvo je bilo njegovo uvjerenje - bit će izliječene sve rane, jer u razmatranju Muke Isusove najjasnije spoznajemo kako je velika Božja ljubav prema nama ljudima. Nema veće ljubavi nego kad neko život svoj dadne za prijatelje svoje (usp. Iv 15, 13). A ova se ljubav dade najbolje osjetiti kada dođemo podno križa te razmatramo o onom što se dogodilo na Golgoti – brdu i školi ljubavi. U kontemplaciji križa Franjo Saleški, naučitelj ljubavi, spoznao je da je ljubav jača od smrti. Na Golgoti se dokazuje Božja istina da onaj koji ljubi, nadvladava smrt.

Možda će se riječi sv. Franje, koje ćemo susresti na sljedećim stranicama, učiniti ponekad pomalo neobičnima. Govorit ćemo dakle o postu i odricanju, pokori i obraćenju, patnji i smrti. O tematici o kojoj mi danas možda nerado slušamo ili čitamo. Pa ipak vrijeme je da izbliza promislimo i o tome, a što dakako spada u naš život kao i radost, sreća i optimizam. Zapravo to nam je potrebno kako bismo dublje zaživjeli svoj život. Kako ne bismo ostali na površnosti, nego da siđemo u životne ponore, u kojima se nalaze također patnja, smrt i naši grijesi. A da bismo se oslobodili grijeha, važno je da ih uočimo i nazovemo pravim imenom.